Mića Orlović, povratak TV veterana '87 (1/2): Šteta je što nemamo zajednički, jugoslovenski Dnevnik

Veljača1987: Trideset televizijskih godina i valjda isto toliko različitih poslova, tri braka, nezaposlena kći, usponi i padovi, svijet na dlanu, a dlan u praznom TV-džepu... Mića Orlović ponovo je, nakon desetogodišnjeg izbivanja, u beogradskom Dnevniku...

Nakon desetak godina izbivanja, Srbija vas ponovno gleda u televizijskom Dnevniku, a i Jugoslavija u istoj emisiji na Drugom programu subotom. Pune su vas novine, piše se da vas je u Dnevnik vratio Goran Milić. Je li li to uistinu vaš veliki povratak, ili samo gostovanje jednom tjedno?

- U pravu ste, i niste u pravu kad to kažete. Slučajno su u Politici i Politici ekspresu istoga dana objavljeni razgovori sa mnom, mada sam ih obavio s njihovim novinarima u razmaku od nekoliko dana. S Milićem ili bez njega, i sami znate da je u Dnevniku dolazilo, i dolazi, do mnogih promena, čak u toku samo jedne godine. Ipak, da kažem: to je gostovanje! Uopšte ne nameravam napustiti svoje radno mesto urednika Programa za inostranstvo.

- Na to ćemo se još vratiti, jer je i Studio pomalo zapustio taj važni segment TV-produkcije. Prije toga: zašto se ne želite vratiti u Dnevnik i informativni program?

- Zato što sam svoje u Dnevniku napravio. Goran Milić i ja stari smo drugovi. Rekao mi je: daj da uzmemo te naše stare TV-lisce koji znaju svoj posao! Neka svaki dobije po rubriku: biće to dodatni autoritet i snaga jednom Dnevniku. A novih je prodora i novih lica u Dnevnicima mnogo, to traje neko vreme, pa se sve opet svede na staro - na ono što vredi i što ne vredi.

- Pristali ste, dakle, ali — što radite?

- Pa, tu se, da budem jasan, koriste Mićine pedeset i dve godine života! Čovek je radio sve poslove na TV, pa ga se koristi kao poznavaoca prošlosti, koga zanima i — današnjost. Ali, prošlosti koja se može s nečim uporediti, koja ima svoje uporište događajima ovih dana. Široko polje delovanja, mada to ne znači da me ne koriste i zbog poslova kojima se inače bavim, dakle programa za inozemce.

- Kako vi, kao taj stari lisac objašnjavate pojavu jednog Gorana Milića kao preuranjenu, zakašnjelu ili kao pojavu koja se, jednostavno, morala dogoditi?

- To je zanimljivo pitanje, pa neka mi — kao čoveku koji već trideset godina radi na TV bude dopušteno da kažem nešto što mi se čini vrednim pažnje. Pojavljivali su se takvi ljudi u našim programima i pre. Jedan je od preteča, emisijom Sedam dana, bio npr, Svetolik Mitić, koji je doneo sa sobom nov, svež duh, neformalnost, ekskluzivnost, angažovanost. 

Bilo je još takvih ljudi koji su pripremali tlo za dolazak čoveka kakav je Goran Milić - talentovanog, obrazovanog, pametnog, iskusnog. Čoveka koji je novinarski zanat pekao ovde i u inostranstvu. Takvih ljudi još ima, pitanje je samo... Hm! 


- Nezgodno pitanje?

- ... koliko mi kao kuća uopšte razmišljamo da ih dovedemo i uvedemo u posao. Najčešće ipak idemo linijom manjeg otpora, zauzeti svakodnevnim poslovima, pa i ne mislimo na to koga bismo još mogli pozvati.

- Goran je dugo boravio u SAD, odakle je sjajno izveštavao. Sada ima ljudi koji kažu da je to novo u beogradskom Dnevniku zapravo njegovo preslikavanje američkog »u naše uvjete«? Ne morate odgovoriti, ako ne želite!

- Govorio sam ja već o tome, čak i na kolegijalnim forumima TV, pa vam mogu reći šta lično mislim.

- Znači, bilo je razgovora?

- Bilo je, bilo... Ima ljudi koji, jednostavno, ne mogu podneti to što on radi. Kao svuda, na svakom mestu, ima ljudi koji ne vole tuđe uspehe, naročito ako su ih postigli kolege s kojima su u istom esnafu, cehu. A taj naš novinarski esnaf, znate i sami, baš i nije sladak. Valjda su takve pakosti deo mentaliteta naših ljudi. 

Kad dostignete neki nivo, svejedno da li kao političar ili npr. medijski čovek, obavezno vam prilepe etiketu. Mene su već sahranjivali, bio sam ovo i ono, bolele me oči, imao sam rakove, i crnčiće i belčiće, baš svašta! Ukratko, kamo sreće da svi pažljivo gledamo po svetu šta i kako drugi rade, da koristimo najbolje; ne da preslikavamo i prenosimo baš sve, nego da preuzmemo šta valja.

Da tako radimo svuda - u privredi, ekonomiji, bilo bi nam mnogo bolje. Zato je samo sretna okolnost što se nađe neko talentovan da nešto napravi i bolje i originalnije koristeći i tuđa iskustva. Sada je to Goran, sutra neko drugi. Umesto da mu damo podršku, mi samo gledamo kako da nekoga udarimo po kolenima. Da ga malo vratimo, da kažemo: no, no, mali, budi tu, u sivilu našem, ne talasaj i bićeš onda dobar!

- Još u doba naše eksperimentalne TV, bili ste voditelj ili i jedan od urednika zajedničkog Dnevnika?

- Voditelj, voditelj... Mada sam tada već radio i kao sportski radio-reporter. Dobro se sećam tog našeg prvog zajedničkog Dnevnika 23. avgusta 1958, eksperimentalnog...

- Je li taj Dnevnik tada bio jugoslavenski? Stariji gledaoci to znaju, mlađi vjerojatno ne.

- Sa sigurnošću tvrdim da je prvih nekoliko godina, sve do 1967. ili 1968, to zaista bio jugoslovenski Dnevnik! Sjajna jugoslovenska saradnja uopšte.

- Da se podsetimo?

- Osim što je ta saradnja bila prirodna u emisiji tipa Dnevnika, ogledala se u svemu što se tih godina puštalo na tom našem jednom kanalu. Gledali smo i slovenačke i makedonske emisije, nije nam bilo teško, čak smo i njihove jezike pomalo naučili. 

Gledali smo i mnogo italijanskog programa - od Mikea Bongiorna do Enza Tortore, pa je i to ostavilo nekog traga. Izuzetna je bila saradnja između naših studija. Lazo Goluža, ja, Miro Mahečić, pokojna Gordana Bonetti, Mališa Marinković, Braniša Cvetković - desetak smo godina držali zajednički kviz. Putovao ja u Zagreb, oni dolazili ovamo. Sastajali se TV-urednici... 

Čak smo, nećete verovati - a malo smo se i šalili! - običavali održavati sastanke na pola puta, u Slavonskom Brodu. Zauzmemo apartman i radimo, tamo se pravi emisija.

- Mnogo vam je značila ta suradnja?

- Vrlo mnogo! Bila je bitna. Šta se sve nakon toga dogodilo, znate i sami.


- Kako ste birali vijesti u zajedničkom Dnevniku i pokrivali Jugoslaviju?

- Bio je to ozbiljan tim ljudi, entuzijasta, koji su bukvalno živeli za taj svoj posao, svoju emisiju. Dođe mi drago kad ih se setim. Ta velika ekipa neosporno nije imala lak zadatak, ali tada nije ni bilo obilja materijala kao danas, priloga i reportaža, pa je bilo lakše izabrati šta ide u Dnevnik, a šta ne. Danas je toliko toga! Treba pokriti svaku regiju, republiku, pokrajinu, svaki studio; program je sve obimniji, a širenja na novim kanalima nema...

- Što je s trećim kanalom, o kojem se govorilo i govori?

- Svi mi kukamo za njim na sastancima JRT, a posebno moja redakcija, zbog programa namenjenih našim ljudima u inostranstvu. Ali, skupa je to igra, taj treći kanal. Znate kako stojimo.

- Raščlanjivanjem Dnevnika po republičkim i pokrajinskim studijima nešto smo izgubili, ali nešto, valjda, i dobili?

- Sigurno da smo dobili. To je pravilo savremenog sveta, jedini mogući put razvoja. Ali, ipak je šteta što nemamo zajednički Dnevnik, jugoslovenski, recimo baš na tom, još nepostojećem trećem kanalu. Uzmite tu suludu Ameriku, s kojom se tehnički ne možemo porediti, tih njihovih trideset šest stanica, tu složenu i razloženu TV-mrežu. 

Svi oni bez izuzetka imaju na svojim programima, pred sobom, celu Ameriku u jednoj emisiji - taj slavni, sada već bivši Kronkiteov Dnevnik u 18.15 sati. I to je tako! Mora nešto zajedničko postojati. A zna se šta se i kada može plasirati kod nas, na tom našem federalnom nivou.

- Drugim riječima, tvrdite da se jugoslavenski Dnevnik ipak može napraviti. Usprkos žestokim polemikama i tvrdnjama da je to nemoguće, ne samo iz tehničkih razloga?

- Uveren sam da se može napraviti! Postoji jedna ekipa, s beogradske strane, koja to pokušava rešiti. Valja pronaći tehničke mogućnosti, a posebno termin njegovog emitovanja koji, u krajnjem, ne mora biti kao ovaj, dnevnički.

- Hoće li moguća jugoslavenska satelitska TV-budućnost olakšati tehničku stranu pripremanja jednog YU Dnevnika?

- Sigurno da hoće. Ali će nam sateliti doneti i nešto drugo: da ćemo o tom jugoslovenskom kanalu i jugoslovenskom Dnevniku munjevito razmišljati u roku od nekoliko meseci! To vam ja kažem! Slušajte, borba nije samo u Jugoslaviji oko toga šta od satelita primati, a šta ne. 

Svuda je to problem. Sada u Engleskoj i Francuskoj o tome žešće raspravljaju od nas. I to ne samo politički, nego i u smislu biznisa, a to je još opasnije! Kažem vam: sateliti će sve nas naterati da nađemo rešenja koja sada ne nalazimo -  dok kažeš britva!

- Hoće li natjerati studije da rade kvalitetnije programe, kako bi uopće imali gledalaca u kvalitetnoj konkurenciji?

- Sve će se to izbrusiti. Neki naši studiji neće moći, kao do sada, proizvoditi i slati tek tako, prilično neodgovorno: ma daj dve minute, tri minute, nema veze! Svaka će sekunda biti dobro promišljena.

- Na kraju, kako ste se ponovno snašli u Dnevniku?

- Seo sam pred kameru i obavio posao kao da nikada nisam ni izlazio iz te redakcije. I ne setih se da je moglo biti treme! Ne treba se tome čuditi: pojavljivao sam se pred kamerama i u međuvremenu, u dokumentarnim programima, mada ređe nego pre.

- Izjavili ste da je Zagrebačka TV možda jedina u nas koja vodi računa o svojim starim TV-asovima, koja ih ne da samo tako.

- To je velika istina, ali ovaj put ne bih ulazio u to. Rekao bih samo ovo: duvaju neki novi vetrovi! Ima jedna nova ekipa ljudi mlađih od mene, koja ipak drugačije razmišlja. Jer tu se poslednjih desetak godina svašta učaurilo, sve po sistemu važno je šta ja mislim, baš me briga za kuću i za ono šta misle o nama. 

Pa se u istom razdoblju izgubio, nestao jedan veliki krug ljudi - neću pominjati imena! -  jer su, jednostavno, videli da na njih više niko ne obraća pažnju, da se ne koriste njihove vrednosti, ljudi koji su tavorili. Sukobi? Njih mora biti. Kaže narod: ko se voli, taj se i bije! Sukobi su neminovni. I ja sam došao u jedan sukob. Molim! Na izvestan mi je način čak i pogodovalo to što sam otišao s ekrana, jer sam obavio mnoge druge poslove. 

Ipak, ostaje tuga kada o svemu tome razmišljam. Vrlo dobro znam zašto su pojedini ljudi odlazili, ili zašto su smenjivani. Bude i toga - netko pretera. Ali, mora im se dati nova prilika u drugim, trećim programima, svejedno. Ako vrede!


- Označava li vaše gostovanje u Dnevniku stanovit trend rehabilitacije?

- Može se dogoditi, ali ne kao pravilo. Vidim to po reagovanjima: nisu burna, normalna su.

- Čujem da su gledaoci bili posebno oduševljeni vašim pojavljivanjem u Dnevniku. Brda pisama, čestitke...

- To me, zapravo, najviše i prijatno iznenadilo. Čini se da smo ipak sentimentalna nacija. Taj sentiš ostaje, možda, i iznad razuma. Gledaoci... Mića je bio njihov tolike godine, drago im je što ga ponovo vide, imali su poverenja u njega. Direktor naše TV Neša Ristić nije me, verovatno, samo tako zamolio da se uključim u onu akciju nagovaranja TV-neplatiša da plaćaju pretplatu, a ja sam to napravio na neki svoj način, obratio se gledalištu svojim rečima, stilom... 

I to je izazvalo burne reakcije. Goran Milić spretno je to iskoristio i ugurao me u Dnevnik. Mada smo o tome dugo pre toga razgovarali.

- Da se sada bacimo na inozemni program?

- Važi! Dakle, urednik sam Programa za inostranstvo.

- Na nivou JRT ili Beogradske TV?

- Ovako: svih naših osam TV-centara ima zajedničko telo, radnu grupu kojoj predsedavam, zapravo — kolegijum urednika programa za inostranstvo.  Najdužu tradiciju u snimanju programa za naše ljude u inostranstvu ima TV Zagreb - osamnaest godina: od pokojnog Cine Handla do Geze Stantića i, sada, Dragana Balića. Programi za naše ljude u inostranstvu rade se, da tako kažem, u četiri segmenta.

- Nabrojimo ih, ukratko!

- U prvom su emisije za zapadnoevropske TV-stanice, a nosilac je posla TV Zagreb. To su emisije poput Jugoslavijo, dobar dan u SR Nemačkoj, Mozaika u Francuskoj, Passeporta u Holandiji, Zdravo, zdravo u Belgiji, Actuel - sedam dana u Švedskoj - mada s njima uvek imamo pomalo trvenja.

- Drugi segment?

- Informisanje iseljenika u prekomorskim zemljama, ali i naših radnika na privremenom radu, koji to više nisu. Jer su u SAD i Kanadi po dvadeset i više godina. Nosilac je posla TV Beograd, a programi su po mnogo čemu netipični. Tamo je drugo teško i plasirati. Uglavnom su to običaji, sećanja na rodni kraj, turističke vesti; sve to uz mnogo muzike koju naši ljudi uvek traže. Treći je segment kaseto-sistem.

- Video-kasete za naše radnike i klubove u inozemstvu?

- Tačno! VHS-kasete sa 180 minuta programa mesečno, koje se šalju klubovima Jugoslovena svuda gde ih ima.

- Koliko ih, zapravo, uopće ima?

- Dve stotine osamdeset i šest klubova, od kojih njih 86 koristi VHS-kasete. To su emisije magazinskog tipa, poput nekadašnjih Nedeljnih popodneva, kakve smo radili Saša Zalepugin i ja, svojevremeno. I vesti, i zanimljivosti, i pravih informacija, naravno, od novih carinskih i drugih propisa do olakšica, uslova za ulaganje kapitala kod nas itd. 

To je segment na koji strani partner nema uticaja: kaseta se izrađuje i umnožava tu, pa s klubovima komuniciramo direktno, a kasete šaljemo uz pomoć naših diplomatsko-konzularnih predstavništva i kulturnih centara.

- A četvrti segment?

- Informisanje inostrane javnosti. Nosilac posla menja se iz meseca u mesec, a program je uglavnom namenjen nesvrstanim i zemljama u razvoju. Da se razumemo: to nema nikakve veze s međurazmenom TV programa u Zapadnoj Evropi, to je sporovozna priprema materijala koji te zemlje mogu koristiti prema sopstvenom nahođenju. 

Važno je da imaju izvor informacija na raspolaganju u svakom trenutku. Mi to radimo na četiri jezika, štampa se u oko šezdeset videokopija i šalje...

- U naše ambasade?

- Da, ali i, još češće, direktno u TV kuće, na osnovu bilateralnih ugovora. Trenutno taj posao radi TV Ljubljana.

(Studio, 1987.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)