Najbolja jugoslovenska teniserka Monika Seleš (1.deo) - Naša Mala Mo!


Titulu "teniskog čuda od deteta" i ugled svetskih razmera Monika je stekla u maju 1989, pobedivši slavnu Chris Evert - i od tada, pa u naredne dve godine, Studio je donosio članke koji su opisivali život i pobede "naše Male Mo". Prvi od njih potpisao je Monikin novosadski komšija Jovo Paripović, koji je, razumljivo, imao najsvežije "insajderske" informacije o kretanju njene sportske karijere. Drugi članak usledio je na samom početku devedesetih, kada se Monika odmarala na Rogli, lagano se pripremajući za važne teniske susrete u proleće 1990...

Kad je prije dvije i pol godine mala Monika, naše »tenisko čudo od djeteta«, krenula preko Atlantika, bila je na granici fantastike i pomisao da će se susresti s velikom Chris Evert, a kamoli pobijediti. A sada, u Houstonu, Evertovoj se dogodila (nekad) Mala Mo!


Monika Seleš, klinka iz Balzakove ulice u Novom Sadu, niti je više klinka, niti živi u našoj ulici. Neki drugi klinci i klinceze igraju se na »njenu« teniskom terenu, zapravo »okupiranom« dijelu parkirališta Balzakove ulice, na kojem je prije gotovo deset godina tata Karolj nacrtao teniski teren i tu prvi put izveo Moniku, onako malu i nejaku, dao joj u ruke reket, veći od nje, i učinio s njom prve teniske korake i pokrete. 

Tu klinci igraju tenis, ali više igru između, odnosno graničara, a Monika je izrasla više od 170 centimetara i po američkim teniskim terenima skida skalpove, ne pitajući je li netko prva, druga ili treća dama svjetskoga tenisa.

Kad je Monika prije dvije i pol godine krenula s bratom Zoltanom put Amerike, prvo sam pomislio kako joj je dosadilo da po samoposlugama čeka u redu, kamo ju je mama Estera znala često slati.

To su, dakako, bila moja neozbiljna razmišljanja, jer sam promatrajući tu djevojčicu, uvijek uhvatio njen pogled - potpuno nezainteresiran za sve ono oko nje. Ona je bila »zaražena« tenisom odmalena i samo je mislila na bekhend i forhend. Mučilo ju je to kada će konačo moći udariti jednom rukom jednako dobro, i jako kao što to čini držeći reket objema rukama. 

I izgledala je uvijek tako kao da jedva čeka da obavi poslove koje joj je majka dala u zadatak, te da otrči na teniski teren i igra do besvijesti. I sada -  kojeg li »razočaranja«! Nick Bollettieri, njen američki trener, nije imao razumijevanja za njene snove i brige, već joj je preporučio da i dalje drži reket objema rukama i njime udara i bekhend i forhend i volej. I to Monika i dalje radi, normalno »stenjući« i čudno »uzdišući« gotovo pri svakom udarcu.

Nekoliko dana prije njena putovanja u Ameriku, nakratko sam u njihovu stanu sjedio i razgovarao s ocem Karoljem i provjeravao još jedno svoje pogrešno razmišljanje o djevojčici koja ispunjava ambicije svojih roditelja i djevojčici koja će otići, onako krhka i slabašna, s bratom u svijet i tamo tko zna kako proći! 

Možda će ostati bez snova, jer će je srušiti surovost sportske arene, te zaustaviti neka povreda ili tko zna kakvo drugo, možda još veće zlo. I neki dan, čitajući jednu Monikinu izjavu, zastadoh kod rečenice koja je glasila: 

»Sretna sam zbog ove pobjede u Houstonu zbog svojih roditelja!« 

I jedno od prvih mojih pitanja bilo je, kad smo se nakratko čuli, je li točna ta izjava, ili je, možda, ipak mislila malo drukčije. Potvrdila mi je da je svakako mislila na roditelje, njhovu nemalu žrtvu, ali je prije svega, bila sretna zbog sebe, jer je uložila i žrtvovala mnogo toga u tu pobjedu, ne samo nad Chris Evert nego i nad svih onih dvanaest ostalih profesionalki teniskog svijeta. 


I tada shvatih kako je korak i tate Karolja i majke Ester i brata Zolija učinjen s Monikom i zbog Monike bio ispravan. Sve moje bojazni i predrasude srušila je ta, ne više klinka, ni Mala Mo, nego djevojka koja je dotjerala čak do pedesetak kilograma, za koje sam mislio da nikada neće doseći, tinejdžerka koja se ovih dana smije s prve stranice pet i polmilijunskog tiražnog lista Amerika danas i koju ovih dana ne možete zateći kod kuće u Bradentonu, na Floridi.

Ona je, naime, ili na teniskim terenima Teniske akademije (neki je nazivaju Kampom Nicka Bollettieria), ili je okupirana novinarima - od Sterna preko japanskih i inih svjetskih novinskih kuća i agencija, ili daje izjave na američkoj televiziji (a tamo je kanala koliko vam srce želi, te mnogi žele čuti to »čudo od djeteta«, koje je u Houstonu isprašilo »božanstvenu Chris«).

Obitelj Seleš sada već gotovo dvije godine živi u stanu u Bradentonu, koji također pripada Teniskoj akademiji ili kampu. Otac Karolj zna reći kako Bradenton nije veći od Kanjiže, ima 20.000 stanovnika, »naslonjen je« na daleko veću Carasotu, nešto udaljeniji od Tampa, a osamdesetak kilometara od Orlanda. I kad je tako, onda za Moniku uistinu nema problema. Ona je tu, barem kad je riječ o Orlandu, kao kod kuće. 

Još dok je bila mala, skitala se po Disneylandu, a tu, u Orlandu, dobila je veliku »zdjelu« punu naranči, nakon osvojenog Orange Bowlea i titule svjetske pionirske prvakinje. Oštro i iskusno oko Nicka Bollettieria tu je i zapazilo tu djevojčicu, koja je imala mnogo sličnosti s Tracy Austin, posebno ističući da će njena loptica brže i snažnije letjeti nego što ju je Austinova znala udariti. 

I Nick se, čini se, nije prevario. Doduše, Tracy drži rekord koji će malo tko oboriti: svojevremeno je sa 14 godina osvojila svoj prvi Grand-prix turnir. Moniki je to uspjelo u šesnaestoj!

Ponuda Bollettieria, koju je dao Seleševima, dugo se vagala u obitelji. I onda je tata Karolj odlučio: poslao je prvo Moniku i Zoltana u Ameriku, a onda, ni pola godine nakon toga, taj vrsni karikaturist novosadskog Magyar Szoa zatražio je neplaćeni dopust i zajedno sa suprugom Esterom, koja je također napustila posao u Novom Sadu, uputio se u Ameriku da bude djeci pri ruci. 

I tu, na Floridi, nacrta kadikad koju karikaturu, pošalje ju u svoj novosadski list, ali gotovo čitav dan provodi s Monikom na teniskim terenima, kojih je ovdje šezdesetak. Zoltan, i sam svojevremeno nada muškog tenisa, ne ostavlja reket, ali ojačao je kao pravi bilder i posvetio se studiju elektrotehnike. Majka Estera brine se o svima. Sada, kad je Monika osvojila Houston, nije bila u SAD.

Obiteljski razlozi (oni su obično prije neugodniji negoli ugodni) doveli su je nakratko u zemlju. Ipak, majka Estera obradovala se, sada su i Monika i Karolj i Zoltan shvatili koliko im ona nedostaje. Iako je u kući gotovo sve automatizirano, problem je ipak u tome koji od dugmadi pritisnuti da bi se poslovi obavili kako treba, i zato se u Bradentonu s nestrpljenjem očekuje da se mama Estera vrati.

Monika se u Novom Sadu, prije odlaska u Ameriku, naveliko igrala kompjutorom, koji je donijela iz Orlanda. Sada u Americi nema tu omiljenu igračku. Doduše, u sobi još drži neke igračke koje je ponijela iz Balzakove ulice, no kad nije na teniskim terenima, najviše vremena provodi učeći. Na Floridi pohađa koledž i jedna je od najboljih učenica. Točnije najbolja, jer su to prije stanovitog vremena pisale i američke novine. 

Kad ne uči, vrijeme provodi sa svojim novim prijateljicama onako kako to čine i sve druge djevojčice njena uzrasta. Voli hamburgere, hot-dog i pizzu. Doduše, nakon turnira u New Orleansu, na kojem je lako smlavila Frazerovu i McKinleyevu, oprezna je s pizzama. Poslije tih »skalpova«, Monika je dala srcu oduška i navalila na obilnu pizzu, ali u zao čas, jer očito je da vlasnik picerije nije baš mnogo mario za higijenu, pa ni za to da je u njegov lokal navratila Mala Mo.


Monika je pojela zaraženu pizzu, otrovala želudac i morala predati meč Smithovoj. Ni na svojem slijedećem turniru, u predgrađu Washingtona, Fairfaxu, nije imala mnogo sreće. Ovoga puta nije bila kriva pizza, nego reket i jedan pogrešan korak na gumenoj podlozi terena. 

Monika je, naime, na tom turniru, poslije pobjede nad Savčenkovom i Waytovom, u susretu sa šestom s rang-liste, Maleevom, odigravši jedan snažan forhend, udarila reketom po članku desne noge. Nakon toga, tek koji trenutak kasnije, stala je pogrešno na gumenu podlogu i povreda je, kako reče i sama, odnijela njenu veliku želju da se sastane sa Steffi Graf, prvim reketom ženskog profesionalnog tenisa danas.

Garisonova je bez borbe dobila meč, i to je bila druga predaja koju je Monika morala potpisati u svojoj profesionalnoj karijeri. Uz dva poraza, jedan od Evertove u Boca Brightonu, na njenu drugom profesionalnom turniru, i Sabatinijeve u Key Biscayneu, to su jedini neugodni trenuci uz trinaest izvanrednih pobjeda njena profesionalnog radnog staža.

Mala utjeha nakon povrede u Washingtonu, koja ju je s teniskih terena udaljila sve do Houstona, gdje se tako veličanstveno vratila, bila je činjenica da ju je odmah nazvao njen teniski drug Andre Agassi, učenik teniske škole kojoj i Monika pripada i koji joj, kako ona kaže, često pomaže pri analiziranju teniskih grešaka.

Ne javlja joj se samo Agassi telefonom. Moniku zovu i njene prijateljice, dvije Monike, jedna Suzana i još neke drugarice iz novosadske škole Sonja Marinković.

Nažalost, nikako da se javi bilo tko iz njena teniskog kluba u Novom Sadu. Možda im je neugodno što nisu imali više razumijevanja za tu djevojčicu koja je za sve bila očigledan talent, a oni to jedini možda nisu vidjeli. Ne treba kukati zbog toga, govori tata Karolj, kojemu je jedino žao što se i njemu na njegova javljanja nitko ne odaziva.

Uostalom, Seleševi su prije dvije i pol godine dobro shvatili, i znali, koliko se kod nas vodi računa o talentima. Ne samo teniskim!

Monika putuje prema teniskim zvijezdama. Svoje mjesto već ima u tom sazvježđu, ali dobro zna da ga svakim turnirom treba ponovo potvrđivati. Pariz, Wimbledon, pa New York - njene su slijedeće stanice, te provjere. Pionirska je svjetska kruna iza nje. Sada je skinula jedan briljant s krune Chris Evert... 

Uostalom, Monika je navikla da tuče svjetske prvake. Tako je svojevremeno »premlatila« ali na teniskom terenu Slobodana Kačara, upravo dok je ovaj s ponosom nosio zlatni pojas svjetskog prvaka, koji je zaradio u onoj »makljaži« u Pesaru. No, to je bilo samo »za šalu«! Sada se Monika očito ne šali. Uostalom, zaigrala je u svijetu profesionalnog tenisa, koji ne dopušta ni šale ni opuštanja. Pariz, Wimbledon i New York potvrdit će koliko je Monika spremna za taj svijet.

I, sasvim na kraju, da razriješimo još jednu dilemu, odnedavno prisutnu. Monika je Jugoslavenka, a ne kako su neki ovih dana pisali Amerikanka. Ona je djevojčica iz Balzakove ulice, Mjesne zajednice Ostrvo, koja je u općini Liman, jednoj od sedam općina Gradske zajednice Novoga Sada. Ona je samo na privremenom radu u SAD, odakle će putovati na turnire širom svijeta, ali zasigurno znam - vratit će se u Balzakovu!

Jovo Paripović (Studio, maj 1989)

Na šta pomišljate kad vam netko spomene još jedan uspjeh naše fenomenalne tenisačice Monike Seleš? Vjerojatno na njezinu vedrinu i - dugu kosu spletenu u pletenicu. Zato je redakcija »Studija« za novogodišnju čestitku i naručila cvjetni aranžman na pletenici. Monika ga je dobila na Pohorju, točnije na Rogli, kamo je došla na visinske pripreme.


Pohorje, Slovenija, Jugoslavija - decembar 1989:
Monika na odmoru i na visinskim pripremama
- Kako to da ste izabrali baš Roglu, a mogli ste birati bilo koje mjesto na svijetu?

- Pozvao me generalni direktor tvornice »Unior«, Marjan Osola, s radnim ljudima hotelskog kompleksa (koji je vlasništvo tvornice), a ponuđeni su uvjeti bili idealni. Hotelski kompleks ima sve što je današnjem vrhunskom sportašu potrebno za pripreme. No, najvažnije je što smo snažno vezani za Jugoslaviju, a odavno nismo bili u njoj. 

Eto, već su prošle tri godine otkako se cijela obitelj preselila u Sjedinjene Američke Države i vrijeme je da se vratimo. U Kanjiži i Novom Sadu živi nam bliska rodbina, a imamo i mnogo prijatelja. Znamo da je bilo mnogo nagađanja oko našeg odlaska u Ameriku...

Kad je već spomenuta Amerika, nametnulo se pitanje - ovaj put za tatu Karolja - bi li mala Mo, da je ostala u domovini, postizala tako blistave rezultate.

- Vjerojatno i sami znate da za vrhunska dostignuća nisu dovoljni samo talenat, volja i odricanje, potrebno je mnogo više, odgovara otac, trener i pedagog. - Prije svega; sve je to vrlo skupo i jednostavno nismo više imali mogućnosti. Kako bismo joj mogli pružiti takve uvjete? Zato smo prihvatili ponudu Sportske akademije u Bradentonu i, kao što vidite, isplatilo se.

Mnogi zamišljaju kako Monika živi u SAD sasvim »američki«, u vili s bazenom i teniskim igralištem, ali tata objašnjava da stanuju u bloku od dvadeset kuća, da blok ima i igralište i bazen, ali je daleko od onoga »s filma«. Imaju plaćeni trosobni stan i automobil na raspolaganju, a također rekete i loptice.

- Uvijek smo bili skromni, pa i sada na tim mnogim (nemojte zaboraviti: i skupim!) putovanjima, živimo racionalno. Ne odsjedamo u raskošnim hotelima. Ne ostajemo ni dana dulje no što je potrebno, prema tome ide li Monika u slijedeće kolo ili ne.

- Kako određujete Moniki treninge? Kako odlučujete na kojim će turnirima igrati?

- Teško je sve to programirati jer, prije svega, moramo misliti na nju, njezino zdravlje i budućnost. Svi je traže, svi je žele vidjeti, Monika je jednostavno u modi. Ali, uvijek imam na umu da je još dijete, da bi preveliko opterećenje za nju moglo biti katastrofalno. I za karijeru, i uopće na zdravlje. Zato moramo voditi računa o svim predvidivim i nepredvidivim mogućnostima.

- Znamo da je Monika bila krhka, ali žilava djevojčica, da je dosad bila dobro vođena. Što bi bilo da nekom nesrećom dođe do teže ozljede, koja bi mogla utjecati na dalju karijeru?

- Nadajmo se da se to neće dogoditi, ali ako bi joj karijera bila ugrožena, Monika ima osiguranu egzistenciju. Ove je godine zaradila milijun dolara i za nju se ne bi trebalo brinuti.


- Je li Monika imala sretno djetinjstvo?

- Što znači sretno djetinjstvo? - odgovara otac protupitanjem. - Znači li to imati stotine lutaka? Igrati se s drugom djecom? Ići u kino? Monika ima stotine lutaka, ali se malo igra. A milijuni djece ne samo da se ne igraju, nego nemaju ni hrane da prežive. Moniku smo puštali da se igra koliko hoće. Igra se i sada reketom. Radi što voli i mislim da je bila sretno dijete.

Loptica ili grudva - pitanje je sad
Na provokativno pitanje ne pretvara li se Monika u stroj za pravljenje novca, tata skače kao oparen. Četiri sam dana proveo s obitelji Seleš, ali u tom trenutku, inače mirno i sabrano lice poznatog novinara, karikaturista i trenera, oblilo se rumenilom. Čak je povisio glas:

- To je glupost! Nakon tridesetogodišnjeg rada u novosadskom »Dnevniku«, napustio sam posao, žena je ostavila radno mjesto u »INI« da bismo krenuli u neizvjesnost u SAD. Bio je to rizik, ali isplatio se. Zapravo, bila je to sretna odluka, jer smo vjerovali u Moniku, a ne u stroj.

- Kako Monika provodi slobodno vrijeme?

- Nemam baš mnogo slobodnog vremena, ali rijetko idem u disko i slušam glazbu, odgovara Monika. -  Slabo poznajem naše pjevače, ali ovdje, na Rogli, svidjela mi se Ivčićeva »Gorka rijeka«. 

Vani nisam stekla prave prijatelje... Nastojim sa svima biti dobra, ali među tenisačicama ne može biti iskrenog prijateljstva. Ne može ga ni biti, jer je jači poriv za nadmetanje. Ne možeš očekivati da te netko voli ako ga pobijediš!

- Kakvi su to krikovi koje ispuštaš kod svakog udarca lopte?

- Takav mi je ritam disanja. Kad jače udarim, snažno ispustim zrak. Tako nastaje taj zvuk. To vam je kao neko punjenje i pražnjenje.

- Čujemo da je Hana Mandlikova najavila žalbu Svjetskoj teniskoj federaciji zbog ometanja protivnika nakon prvog susreta s tobom...

- To znači da ni gledatelji ne bi smjeli pljeskati, poticati miljenike, izražavati svoje zadovoljstvo ili nezadovoljstvo!

- Priča se da ćeš napustiti kamp Nica Bolettieria i prijeći u tabor Borisa Beckera, koji vodi ovoga trenutka najuspješniji svjetski menedžer Tiriac.

Mama Estera, otac Karolj i Monika Seleš primaju poklon:
cvetni aranžman u obliku pletenice (cvećara Lele Kosar) 
- Teško je to reći,  odgovara tata Karolj. - Bolettieri nam je mnogo pomogao i za nj smo sentimentalno vezani.

Na Rogli Monika je imala raznovrstan trening. Bilo je svega osim skijanja, iako su joj domaćini poklonili i skije, vjerojatno pogađate koje svjetski poznate marke! No, snijega nije bilo. Palo ga je malo, tek toliko da se zabijele inače znameniti skijaški tereni, tek toliko da se prohoda ili protrči po snijegu.

Ipak je trenirala s poznatim skijaškim radnicima i voditeljima sportskih aktivnosti na Rogli, Barbarom Dvoršek i specijalistom za skijanje Perom Sitarom. Stanovito je vrijeme trenirala s poznatim jugoslavenskim atletskim reprezentativcima Predragom Melnjakom i Milovanom Savićem, koji su u isto vrijeme bili na visinskim pripremama. Monika nema neki strogo određen režim i nikad se ne pridržava unaprijed postavljenog plana.

Iako je cijelo vrijeme na Rogli bilo hladno i vjetrovito, vozila je bicikl, trčala u dvorani, igrala tenis i stolni tenis. Imao sam čak čast da je pobijedim u tenisu, ali stolnom!

Na pitanje hoće li Monika igrati za reprezentaciju Jugoslavije, tata odgovara da je to vrlo skupo, pa je gotovo nemoguće naći sponzora, ali je zato sigurno da će braniti naše boje na Olimpijskim igrama.

Monika ostaje sportski ambasador naše zemlje, koje se nikad neće odreći. Zahvalno je primila naše cvijeće sa svim porukama utkanim u taj aranžman. Ubuduće će, nadamo se, i dalje dobivati cvijeće za slijedeće pobjede. Možda će se to dogoditi već u veljači, jer tada je čeka prvi veliki turnir.

Razgovarao i snimio: Zvonko Brezović (Studio, januar 1990)


Monikin favorit: "Gorka rijeka" (1989)



Originalna verzija: 


Najbolja jugoslovenska teniserka 
Monika Seleš (2.deo):
"Novi Sad zove!"


Jedna mala molba: ukoliko vam se sviđa sadržaj bloga,
podržite Yugopapir: lajkujte Facebook stranicu, šerujte 
priču koja vam se dopada :-)