Saša prvo želi da napomene da on Dražena Petrovića smatra našim najboljim igračem, i da su mu i braća, kao i igrači iz "Zvezde", "Jugoplastike", "Cibone", "Bosne", odlični drugovi. Samokritički priznaje da je i sam na utakmicama ponekad previše impulzivan, ponese ga situacija "istjerivanja pravde"
Aleksandar Saša Đorđević uspio je do
dvadesete godine izrasti 190 centimetara, završiti srednju
školu, upisati izvanredno Višu ekonomsku školu i okititi se
titulom prvaka Jugoslavije u košarci, kao bek i plejmejker
"Partizana", a još je i kapetan juniorske državne
reprezentacije.
Da ga njegov otac Bratislav-Bata Đorđević nije kao
dječačića odveo među koševe, gdje je čak i poznati Moka Slavnić
odvajao poneku minutu da dobaci loptu "simpatičnom klincu",
i da mu ta lopta tako nije postala i jedina igračka, možda bi se sve isto odigralo, i možda bi i u
drugoj priči sad bio pozvan na pripreme seniorske reprezentacije za
Evropski šampionat.
Ipak, bi li doista?
U jednoj ružnoj novobeogradskoj
višekatnici, u stanu koji, uvjerljivije nego lijep namještaj,
određuje duh drugarstva i obiteljskog sklada, živi sportska obitelj
Đorđević.
Mama Milijana nastavnica je fizičkog odgoja, mlađi sin
Miloš igra u pionirskom timu KK "Partizan", za Sašu već
znamo, a otac Bata košarkaški je trener, trenutno "neraspoređen",
za svoj poziv kaže da je poput posla kavanskih pjevačica - nestalan
i lutalački.
Zanimljivo je da sportska javnost Batu najviše pamti
kao višegodišnjeg trenera košarkaša "Crvene zvezde" iz
doba zlatnih dječaka - Slavnića, Simonovića,
Kapičića, Vučinića - kad je taj klub i posljednji put bio državni
prvak.
Prije i poslije toga, puna dva desetljeća trenerskog posla
vodile su ga iz "Rada", u "Lifam", pa u "Borovo",
onda u inozemstvo kao trenera državne selekcije Iraka, a potom
jednog kluba u UAR.
Posebno mjesto u svojoj profesionalnoj biografiji
odvaja za vrijeme utrošeno da se realizira ideja škole minibasketa
pri KK "Radnički".
Bilo je i para, i entuzijazma, i serioznosti u pokušaju da
se stvori široka osnova iz koje će se regrutirati vrhunski
košarkaši.
Tamo su sportski odrastali i njegov sin, i Nebojša
llić.
Onda je netko rekao - dosta.
Pogrešno i kratkovidno.
Kad su školu "Radničkog"
zatvorili, klinci su se preselili na Kalemegdan, gdje postaju
"Zvezdin" podmladak.
Tamo je tadašnji koordinator svih
"Zvezdinih" selekcija "procijenio" Sašu kao
neperspektivnog i predložio mu da promijeni klub.
Eto, tako je sin
nekadašnjeg trenera "Crvene zvezde" postao jedan od
vodećih igrača njihova vječnog konkurenta - "Partizana".
Pitamo tatu za koga navija kad igraju "Zvezda" i
"Partizan", osobito kad je riječ o finalu playoffa između
dva vječna rivala.
Kaže da je utakmicu mirno i
staloženo pratio na televiziji, kod kuće.
Bilo mu je drago što je
titula opet u Beogradu, pa je spokojno mogao da navija za - Sašu.
Smatra da na toj utakmici nije bilo vrhunske košarkaške kvalitete,
da je "Partizan" ušao u okršaj s tremom, a "Zvezda"
potrošena maksimumom koji je morala da pruži da bi pobijedila
nepobjedivu "Cibonu".
Neopterećena generacija YU košarkaša
Što se tiče Sašine igre, misli da
je bila slaba, ali je i opterećenje bilo veliko.
Osim što je sinu najstroži kritičar, nije
sklon da ga sažalijeva kad griješi; smatra ga dovoljno odraslim da
sam razvija svoje kvalitete i da se suoči s vlastitim slabostima i
samostalno, ih otkloni.
Saša dijeli očevo mišljenje da još
mnogo mora raditi i učiti da bi tamo, kamo je stigao, i ostao i
opstao.
- Često u društvu s ocem gledam snimak neke svoje
utakmice, tada mi on ukazuje na greške kojih još ima vrlo mnogo.
Košarka je složena igra, mora se misliti na više stvari odjednom, a
ponekad su baš detalji najvažniji.
Da, recimo, važim za brzog
igrača, ali brzinu koristim samo u protunapadu, a u napadu i odbrani
nedovoljno. Šut takođe treba da doradim.
Inače, mene i moju
generaciju u jugoslovenskoj košarci odlikuje
izuzetna smirenost i sjajno druženje, jedni druge bodrimo bez
zavisti i svađa, a igrački nam je kvalitet što smo dobri napadači,
a to nas je i dovelo u juniorsku reprezentaciju.
Ti skladni odnosi
između igrača moga kluba, zahvaljujući kojima smo usavršili
timsku igru, a sačuvali atraktivnost svakog igračkog mesta,
rezultirali su titulom šampiona.
Ne zaboravite da smo mi usred
sezone promenili trenera, da smo morali da usvojimo novu strategiju igre koju je razradio
Vujošević. Ipak, uspeli smo, i ja sam zaista srećan zbog toga.
Njegov otac na to dodaje:
- Mislim
da su oni neopterećena generacija. Nastala je iz dobrog i
dugotrajnog rada, u kojemu su se naučili ne samo brzoj igri i dobroj
tehnici, nego i preciznom šutu, koncentraciji, i stekli psihičku
stabilnost i samopouzdanje.
Uspeli su da u timskoj igri, kakva je
košarka, očuvaju svoje individualne kvalitete.
Šta otac i sin misle o učestalim
ekscesima na relaciji sudac-igrač na košarkaškom terenu, na čelu s
braćom Petrović?
Saša prvo želi da napomene da on Dražena
Petrovića smatra našim najboljim igračem, i da su mu i braća, kao
i igrači iz "Zvezde", "Jugoplastike",
"Cibone", "Bosne", odlični drugovi.
Samokritički
priznaje da je i sam na utakmicama ponekad previše impulzivan,
ponese ga situacija "istjerivanja pravde".
Svjestan je
koliko to može štetiti košarci, ali smatra da ni suci nisu kao što
su nekad bili, ima ih koji svašta u igri dopuštaju, čak vrijeđaju
i psuju igrače.
Krivica je, kaže, i nekih trenera koji kod igrača
potenciraju takvo ponašanje.
Njegov otac ne slaže se s njim i
napominje da jedan vrhunski sportaš ne može sebi dopustiti takvo
ponašanje, on nije na terenu radi takvih situacija, njegov je
zadatak da se koncentrira na igru i postiže rezultate, a ne da
komentira sudačke odluke.
Uz neprekidnu zvonjavu telefona (silne
Sašine obožavateljice), uspjeli smo okončati razgovor. Otac je s
mlađim sinom požurio na Sajam nautike, Saša se spremao da ode na
kazališnu predstavu "Šopalovića" u Jugoslovenskom
dramskom, a mama je dočekala malo mira.
Zabeležila: Dina Julius, snimio: Slobodan Sarić, obrada: Yugopapir (Start, maj 1987.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
