Govori glumačka generacija '82 (3): Gordana Bjelica, Branko Vidaković...



Mislim da izbor nisam imao niti ću ga imati. Ja sam jednog trenutka shvatio da neću moći da studiram ni jedan drugi fakultet, a onda sam isto tako shvatio da ako ne upišem FDU da ću morati da odem u JNA i da mi potom ne gine da vozim kamione. Imao sam, dakle, samo te dve mogućnosti. Odbrao sam ovu, što ne znači da jednog dana ipak neću morati da se vratim kamionima

Filmskoj publici su se prošle godine predstavili studenti FDU, Lada Skender ("Direktan prenos"), Gordana Bjelica ("Savamala"), Branko Vidaković ("Direktan prenos" i "Savamala"), Siniša Ćopić ("Savamala"), ali i mladi diplomirani glumci Sonja Savić ("Živeti kao sav normalan svet"), Svetislav Goncić-Bule ("Živeti kao sav normalan svet"), Dragana Varagić ("Progon"), Olivera Ježina ("Živeti kao sav normalan svet"), Boris Komnenić ("Direktan prenos"), i tako dalje.
Sve u svemu, ova nova generacija glumaca, deluje smireno i sigurno, ne precenjuje svoje vrednosti i mogućnosti, iako se radi o mladim ljudima koji već sad, u dvadeset i nekoj godini, dakle na početku ozbiljnijeg životnog ciklusa, iza sebe imaju opipljive dokaze uloženog rada. I, prve nagrade...
Inače, ovaj multiintervju nije nastao kao plod paralelnih razgovora sa svim učesnicima, već je montiran od pojedinačnih razgovora vođenih, letos, za vreme trajanja 29. Festivala jugoslovenskog igranog filma u Puli, i podkraj godine u Beogradu.
Svim sagovornicima nisu postavljena ista pitanja, mada ima slučajnih i namernih podudarnosti. Za ćaskanje nije utrošeno isto vreme, što je zavisilo od niza okolnosti, pa samim tim i njihove "uloge" nisu iste...

3. deo multiintervjua




- Kako ste doživeli prvo gledanje gotovog filma, naročito onih kadrova u kojima ste direktno učestvovali?

BRANKO VIDAKOVIĆ: Bio sam nesrećan što sam igrao u "Savamali" jer mi se film nije dopao, mada mislim da sam se na neki način izvukao, da nisam utonuo potpuno. Na "Direktan prenos" sam bio strašno ponosan jer mislim da smo mi to fantastično isterali, iako je to film s greškama.

GORDANA BJELICA: Najiskrenije, prvi put sam bila strašno razočarana. Maltene nisam uspela ništa da vidim od silnog lovljenja same sebe po ekranu.

S druge strane, ja sam tačno znala kom kadru je šta prethodilo, gde sam se rasplakala zato što mi je bilo hladno, gde me je električar naružio zato što sam stala na kabl, tako da sam apsolutno bez iluzija gledala svaki kadar i pred sobom imala sliku ljudi koji psuju, dobacuju, i tako dalje.

Prvi susret s gotovim filmom apsolutno nije bio impozantan. Međutim, kad sam ga gledala na Pulskom festivalu, u Areni, odjednom mi je postao drag, odjednom sam ga zavolela.

Možda zbog hiljade ljudi oko mene, svega toga što grmi okolo, čula su vam jednostavno bombardovana sa svih strana i ne preostaje vam ništa drugo nego da volite to što radite.

Čula sam od jednog svog kolege kako kaže:

"Nema loših glumaca, jer glumac ulogu može da uradi dobro ili loše... "

Glumac je zaista dete koje ne smete da uvredite, kome ne smete reći da mu uloga ne valja. Treba mu pomoći ne poklopiti ga.

DRAGANA VARAGIĆ: Kad prvi put gledam film ili televizijsku dramu, ja ne mogu da odredim šta osećam jer gledam sitnice i ne mogu to što gledam da doživim kao celinu, kao što ni svoju ulogu ne mogu da doživim kao celinu.

Tek nakon trećeg-četvrtog-petog gledanja uspevam da to negde zaoblim. Uglavnom se nerviram, jer obraćam pažnju na detalje u smislu: ovde sam mogla da dam drugo značenje, ovde sam slagala, ovde mi se vidi grč, i tako dalje...

SVETISLAV GONCIĆ: Pokušao sam da se isključim koliko je to moguće, da film gledam kao čovek iz publike, ali hteo-ne hteo uočavao sam propuste koje sam pravio. Mislim na radne propuste...

LADA SKENDER: Prvo gledanje je bilo u vidu pet različitih gledanja. Svako je izazivalo drugačiji osećaj... Jednom je film bio užasno spor, drugi put užasno brz, tako da uopšte nisam mogla da steknem pravu sliku. Ni danas je nemam...

BORIS KOMNENIĆ: Uvek ti je žao materijala koji nije umontiran u film. Čini ti se da si u tom materijalu bio neuporedivo bolji. Normalno, to je varka, jer da je taj materijal umontiran, činilo bi ti se da je bolji onaj drugi To je uvek tako. Uverio sam se u to...


Prvi mačići su isplivali



- Da li ste zadovoljni rezultatima koje ste postigli - debitantskim ulogama?

SINIŠA ĆOPIĆ: Potpuno sam zadovoljan s obzirom da je to tek početak, iako je nedostatak iskustva bio očigledan. Neke stvari bih danas uradio drugačije, neke su ispale onako kako sam ih zamislio, a najvažnije je da sam uočio neke crte koje su u redu i koje ću dalje razvijati...

DRAGANA: Zadovoljna sam jedino činjenicom da sam ostala na nogama, da sam radila poslove za koje sam mislila da su jači od nekog mog iskustva, moje volje, a ispalo je obrnuto. Moja volja i želje su bile jače.

Konačno sam se uverila da sam uporna i da mogu dosta da izdržim iako u to ranije nisam verovala.

A sad, da li sam zadovoljna učinkom, ne znam, jer mislim da spadam u osobe koje nikad nisu potpuno zadovoljne svojim poslom.

Možda ću biti zadovoljna jednog dana kad se desi nešto zajedničko.

Znaš, da bi neki posao bio dobar neke druge stvari moraju da budu u redu.

Ja to doživljavam kao jednu malu zaveru, kao nešto što se samo tu dešava, samo tu raste, gde se dešavaju neočekivane stvari na sceni, pred kamerama...

Ako postoji to neko uzajamno poverenje, uzajamna sloboda, razumevanje koje se na sastoji od objašnjavanja rečima, može da bude svašta. I kad se nešto tako desi u celom projektu, onda to ne zavisi samo od moje uloge - i onda sam ja uopšte zadovoljna i to je nešto čemu težim...

OLIVERA JEŽINA: Ja sam daleko više snimila materijala nago što se to na filmu videlo. Jer je film skraćen. Međutim, nije mi žao, jer je to doprinelo čvršćoj celini filma. Istina, žao mi je možda zbog nekih mojih lepih stvari koje sam uradila, dakle s te strane nije mi svejedno, ali generalno gledano zadovoljna sam i sobom i filmom...

GORDANA: Svaki glumac, pa i debitant, tek kad završi snimanje kaže da bi neke stvari uradio drugačije, bolje... To je u redu, pogotovo što je, recimo, za mene film u tom trenutku bio velika nepoznanica, jer se film ne snima hronološkim redom.

Ja sam, primera radi, prvog dana snimala scenu koja predstavlja nekakav preloman trenutak u mom liku, nekakvu transformaciju...


Pitanje prilagođenosti vremenu



- Kako komentarišete učinak svoje generacije u debitantskim filmskim ostvarenjima?

LADA: Malo mi smeta kad to nazivaš učinkom... Pretpostavljam da me pitaš kako mi se dopada to što su napravili? Dobro, samim tim to je učinak u predstavi ili filmu, recimo, ali uopšte taj izraz mi zvuči rogobatno. U svakom slučaju dopada mi se kako se ko snašao, šta je uradio ...

SVETISLAV: Mislim da su šezdesetih godina mnoge stvari stale, da je stalo slikarstvo, da je stala muzika, umetnost uopšte...

Od šezdesetih godina pa naovamo, mnoge stvari se pregibaju i mislim da će za jedno deset godina pući nešto novo, da će nastati generalne promene.

Ova generacija, ovih nekoliko generacija, za sada su samo u fazi pregibanja....

BRANKO: Mislim da je sveukupni učinak dobar i da ima ono što treba da ima jedan novi talas, dakle, ima jednu svežinu. E sad, mislim da tu postoji opasnost koju treba izbeći, opasnost da se mistifikuje generacija koja dolazi, koja je došla...

Znači, ne treba je napumpavati.

Pomak apsolutno postoji, ali ipak mislim da je sve to pitanje trenutaka, pitanje načina, jer se menjaju ljudi koji dolaze u bioskop, te stoga mora da im se ponudi i drugačija igra...

- Da li je ova generacija talentovanija od prethodnih?

BRANKO: Uopšte ne mislim da je talentovanija i da je u pitanju talenat, već da je pitanje prilagođenosti vremenu, trenutku... Ne možeš da kažeš da je jedan Cica Perović bio manje talentovan nego što je bilo ko od nas danas. Stvar je jedino u tome da gluma mora da se menja kao što se menja vreme ...


Ako neke ideje prođu



- Stiče se utisak da se mladim glumcima daleko više poveravaju uloge nego ranije. Da li je to zaista tako i da li ste potpuno zadovoljni mogućnostima dobijanja uloga na filmu?

DRAGANA: Čini mi se da pre svega ima malo više prostora za nas. Mislim da smo neke stvari pomerili. Prvo, mislim da u nas imaju daleko više poverenja nego u ranije generacije. Odjednom, nekoliko poslednjih generacija radi i to radi vrlo teške poslove koji nisu baš u reciprocitetu s njihovim iskustvom.

Nije to samo zbog talenta... Mislim da na to utiče više faktora.

Nije sad u ovom poslu sve u redu pa sad ostaje ti jedino da pokažeš sve što umeš i znaš. Ima raznih stvari koje te napadaju, ulećeš u nešto što je nepoznato, ali se ipak snalazimo, ne ginemo nego izdržavamo.

Žilavi smo, negde neke naše ideje prođu, negde ne, ali se neprestano nešto dešava.

Znaš, ako nekome debitantu daš glavnu ulogu, opredeliš se da ti on, recimo, nosi film, ili mu daš epizodnu ulogu koju je značajna, znači da imaš poverenja u njegov način razmišljanja i kreativnost.

Recimo, moja prva uloga je bila uloga Nataše Rostove u pozorišnoj predstavi "Rat i mir" dok sam još pohađala FDU, i jasno je da nisu svi morali da veruju da jedna studentkinja može da odigra takvu ulogu. Zašto bi verovali kad do tada nisam igrala ništa ili gotovo ništa...

U tim stvarima, u tim okolnim stvarima koje se dešavaju oko podele uloga, trudim se da ostanem izvan svega toga. Jer me to i ne interesuje sve dok ne potpišem ugovor. Do tada, to su eventualno moje želje i bez obzira koliko su jake, ne mešam se u podelu uloga pre svega zato što tu ništa ne mogu da promenim....

BORIS: Čudno je da se stalno govori kako mladi ljudi teško dolaze do filmskih uloga, iako non-stop dobijamo šansu. Ne znam ko se od mojih kolega s kojima studiram do sada nije pojavio na filmu. E sad, drugo je pitanje da li posle prve uloge sledi druga, treća ...

Faktički, tu nema pravila.

Ja sam imao dosta sreće i mislim da je sreća vrlo bitna kad se radi o angažovanju mladih glumaca. Za "Direktan prenos", recimo, Darku (Bajiću) me je preporučio Branko Vidaković, dakle do uloge sam došao indirektnim putem.

U "Splavu meduze", ulogu sam dobio klasičnim putem, dakle posle probnog snimanja.




Za "Dane od snova" reditelj me je angažovao posle jedne pozorišne predstave u kojoj me je gledao...

Međutim, problem je u tome što se mladi glumci ne prate kontinuirano. Reditelji ništa ne znaju o mladim glumcima, nisu obavešteni o njihovim mogućnostima. Ne verujem da sam za četiri godine koliko sam proveo na FDU, na vežbama i kolokvijumima video tri filmska reditelja. Ma kakvi...

Ne dolaze čak ni pozorišni reditelji, što je najstrašnije.

Sve ide po nekom klasičnom štosu, odnosno po principu preporuka, tako da reditelj u stvari i ne zna koga je dobio. To mi liči na sistem našeg (fudbalskog) selektora Toze Veselinovića...

E sad, ne znam da li je to zbog opšteg haosa koji caruje u domaćoj kinematografiji i koji se prenosi i na način izbora glumaca, ali znam da često ulogu ne dobija pravi čovek, čovek koji bi mogao da je uradi hiljadu puta bolje.

U svakom slučaju, reditelji često dobijaju mačku u džaku jer ne samo da ne dolaze na naš Fakultet, nego ne gledaju ni predstave ili filmove u kojima igramo...

BRANKO: Bata Čengić je prvi filmski reditelj koga sam video na Fakultetu, a tu sam već tri godine. Znaš, reditelji obično pošalju fotografa, on nas islika kao idiote, i onda listajući fotografije kažu:

"E, ovaj može jer ima kriv nos, ili, ovaj ne može ima plavo levo oko... "

Bukvalno je tako! Istina, neophodno je da poseduju arhivu, ali najvažnije je da dođu, da s tobom popričaju, da te vide...

Rešenje za naše adekvatnije angažovanje vidim jedino u kontinuiranom praćenju našeg razvitka. Dakle, neophodno je da njihovo prisustvo na svim ispitima, kolokvijumima i vežbama, postane tradicija. Neophodno je pratiti jednog klinca koji je možda rođen da bude Hamlet.

U Engleskoj se, recimo, klinci od desete godine pripremaju za ulogu Hamleta. Čim upišu srednju glumačku školu počinju da čitaju Šekspira. U dvadeset i trećoj godini oni su savršeni Hamleti.

Ja ne mislim da svi treba da igraju Hamleta, ali kada bi bar pozorišni reditelji pratili pojedičan razvoj ne bi se desilo da na konkursima pozorišnih kuća budu primljeni najnetalentovaniji glumci iz generacija.

Sličan štos je i sa filmom, ako ne i daleko gori.


Zaokružavanje čitave stvari



- Da li je možda rešenje u diplomskom igranom filmu, kao što je ustaljena praksa s diplomskom pozorišnom predstavom, u kome bi startovali, debltovali, svi glumci jedne generacije, jedne klase i koji bi režirali reditelji paralelne klase?

BRANKO: Ta ideja o zajedničkom diplomskom filmu veoma je stara i o njoj se priča godinama.

Međutim, sve je ostalo na praznim pričama.

Navodno, za tako nešto nema para. Ne verujem da je problem u parama već u lošem organizovanju, nesistematskom načinu razmišljanja u širim razmerama pa i kod nas na Fakultetu.

Neki začeci saradnje između odseka režije, glume i kamere, postoje, ali ni to nije razvijeno u pravoj meri....

- Da li vas praksa angažovanja naturščika na neki način ugrožava?

DRAGANA: Naturščici isključivo igraju na filmu i ponekad mogu da deluju vrlo interesantno. Ali, naturščik može da odigra jednu-dve uloge, da da ono što nosi sa sobom ako je otvoren, i tu je kraj. Meni lično ne smetaju, ne oduzimaju mi hleb...

BORIS: Fakulteti dramskih umetnosti postoje zbog obrazovanja glumačkog kadra i onda ne vidim zašto bi se angažovali naturščici. Ja lično ne volim da ih vidim na filmu i ako po neki put naprave sjajne stvari. Ne volim da ih gledam čisto estetski gledano.

Možda je to malo zatvoreno razmišljanje, ali njihove uloge mi mirišu na nešto što nije umetnost, nego rezultat povodom rezultata.

Normalno je da će neki livac bolje odigrati livca nego ja. Ali ja se onda pitam da li tog reditelja kao umetnika interesuje da mu livac igra livca ili želi da ima stvaralački doživljaj radeći s glumcem i stvarajući od njega livca.

Najlakše je dovesti pravog livca, pa ukoliko ima kulturu govora i elementarnu kulturu, dati mu ulogu. Svako može sebe da odigra. To je najmanji problem. Ali gde je tu umetnost na kraju krajeva? Zašto se onda baviti filmom?

Onda imamo cinema de verite, izađeš na ulicu s kamerom i snimaš... U redu, to je sve sjajno, dokumentarno, živo, aktuelno, ali gde je tu umetnost? ...

- Sve u svemu, da li ste sigurni da ste izabrali pravi posao, posao koji vas čini i koji će vas činiti srećnim i s kojim ćete, bar delimično, usrećiti i druge ljude?

DRAGANA: Nisam sigurna da ovaj poziv može da ljude koji su ga izabrali učini generalno zadovoljnim i srećnim. Ti trenuci su jako retki, ali ako su intezivni, ako se dese, onda mogu mnogo da pokriju.

Ja volim ovo što radim. Stvarno volim, jer mi to pomaže, između ostalog, da neki svoj stid negde preskočim. Onog trenutka kad budem pomislila da to nije to i da postoje neke druge ljubavi u mom životu, mnogo veće ljubavi koje se sukobljavaju s glumom, mislim da ću glumu ostaviti...

BORIS: Apsolutno sam siguran... Možda sam na fakultetu malo razmišljao da li sam ili nisam za ovaj posao, ali sad mi je ta dilema glupa s obzirom da koliko-toliko radim. Kad je već tako, očigledno je da sam izabrao ono pravo...

SONJA: Nisam sigurna i ne znam kako glumom da se bavim. To mi je najveći problem... Postoje mediji kroz koje se ostvaruje taj posao, taj zanat, ali ja ne želim da uđem u medije i da ostvarujem taj svoj posao, taj svoj zanat.

Želim da sačuvam neki svoj unutrašnji doživljaj okoline i svog iskustva i želela bih da to iskustvo iz dana u dan dolazi...

I sad, treba da uđem u neki drugi projekat?

Neću, hoću da me napadne, da me stigne, i to je jedina moja odstupnica i razlog zašto se sklanjam od posla, zašto nisam otišla u angažman i zašto ne prihvatam druge poslove....

BRANKO: Mislim da izbor nisam imao niti ću ga imati...

Ja sam jednog trenutka shvatio da neću moći da studiram ni jedan drugi fakultet, a onda sam isto tako shvatio da ako ne upišem FDU da ću morati da odem u JNA i da mi potom ne gine da vozim kamione.

Imao sam, dakle, samo te dve mogućnosti.

Odbrao sam ovu, što ne znači da jednog dana ipak neću morati da se vratim kamionima.

Zavisi kako se budu razvijale stvari.

Za sada, nekako se kotrljam...

SVETISLAV: Duboko sam zagrizao u sve to još od malena i sad mi ne vredi da o tome razmišljam.


Vozio sam se s jednim prijateljem i tip me jednog trenutka pita:

"Pa, je li, šta ćeš sad da radiš posle ovog filma?", a ja kažem:

"Pa, ne znam, meni je totalno dojadila sva ova gluma i ja bih prešao na crtanje"...

Najozbiljnije, tako sam kazao, jer ja od malena i crtam, mislim da dobro crtam, i to mnogo volim.

Međutim, ja sam shvatio da mi biće, osećanja, pete, noge, sve, baš sve, radi u glumi. Potpuno sam unutra.

Ali, strašno je dobro da čovek uz glumu može da radi još nešto, da se bavi crtanjem, akrobatikom, muzikom, bilo čime, da radi stvari koje na neki način svojom reprodukcijom dovode do tog nekog stvaralačkog procesa.

Ja sam, recimo, izabrao, ne znam, crtanje, slušanje muzike... Crtanje mi omogućava da s više strana sagledam sebe, da se bolje sagledam, da se jednostavnije bavim ovim poslom.

Recimo, pokret mi je mnogo poznatiji zbog crtanja, ritam zbog muzike, tako da čitavu stvar zaokružavam. Ali, iz glume ne mogu da pobegnem....

Razgovarao: M. S. Nikolić, foto: Mirko Rončević, obrada: Yugopapir (Zum reporter, januar 1983.)


Kraj 3. dela - 1. deo je OVDE




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)