Opet su jednog dana, na ovim prostorima, narodi osuđeni na suživot. Završiće i ovaj rat, i ratovi - ne znam koliko će ih još bit... Ali ne možemo se ograditi Berlinskim zidovima koji će ići u beskraj svemira i da nećemo moći međusobno komunicirat. Najlakše bi bilo baciti se u nekakav zimski san i sve ove strahote prespavat. Ja i ličim na jednog medu, pa mogu o tome ozbiljno razmislit
Atomsko sklonište. Ekipa mala, ali
odabrana! Bruno Langer, peva i svira bas gitaru, solo gitara je u
rukama Ranka Svorcana, a za bubnjevima je Nikola Duraković. Bruno
je, pre više od godinu dana, shvatio da mora da nastavi baš odande
gde su stali kad je Serđo umro. I zbog Serđa. Dobro je što je to
uradio, jer je naša rok scena, posle kratke pauze, ponovo bogatija
za „Atomce”. Bez obzira na sve, uvek je dobro imati prave
stvari...
Beograđani su majstora iz Pule dočekali onako kako
se majstori i dočekuju!
Posle četiri bisa Bruno im je rekao:
Posle četiri bisa Bruno im je rekao:
- Hvala
Vam što volite rokenrol!
I on ga voli!
I zbog njega je bio spreman da ga proglase izdajnikom.
Živimo u zbilja čudnoj zemlji, u čudnim okolnostima ratnim... Ali, valjda će i to proći...
I zbog njega je bio spreman da ga proglase izdajnikom.
Živimo u zbilja čudnoj zemlji, u čudnim okolnostima ratnim... Ali, valjda će i to proći...
ĆAO: Uspeo si
da stigneš u Beograd. Dobro došao.
LANGER:
Hvala.
Sad nije bilo mnogo problema.
Avio linije su se nekako normalizirale.
Iz Pule se može ovdje doljeteti nekoliko puta tjedno.
Sad nije bilo mnogo problema.
Avio linije su se nekako normalizirale.
Iz Pule se može ovdje doljeteti nekoliko puta tjedno.
ĆAO: Prošli
put je, u poslednjem času, koncert bio otkazan, pa su se mnogi
plašili da će se to i sad dogoditi. Uplele su se, onda, više sile
i uopšte ti nije pomoglo što si se hvalio da si kosmopolita i što
se zna da muzika ne priznaje granice.
LANGER:
Prošli put nisam uspio stići iz
čisto tehničkih razloga.
Ja jesam kosmopolita i tvrdim ti da dokle god budu postojale granice, dotle neće ljudi na planeti Zemlji biti sretni.
Ne mislim samo na Jugoslaviju. Mislim na planetu Zemlju.
Ja jesam kosmopolita i tvrdim ti da dokle god budu postojale granice, dotle neće ljudi na planeti Zemlji biti sretni.
Ne mislim samo na Jugoslaviju. Mislim na planetu Zemlju.
Rođen sam na planeti Zemlji i ona je moja domovina. To je moj stav.
Ljudi će biti sretni onog trenutka kad počnu putovat, kad se počnu
kretat...
Još nisam sreo čovjeka, putnika po planeti Zemlji,
nacionalistu, šovinistu, jednom rječju idiota. Takvog čovjeka još
nisam vidio.
On se raduje svojim putovanjima i žali za onim
djelovima planete u kojima još nije bio.
Meni je san da odem do
Japana i učinit ću sve da si taj san ostvarim.
Svirka na Gitarijadi do sedam ujutro
ĆAO: Ovde si
samo na proputovanju za Zaječar?
LANGER: Da.
Prošle godine smo učestvovali na Gitarijadi u Zaječaru po prvi
put. Bili smo gosti. To je bio jedan nevjerovatan doživljaj. Kao
gosti nastupali smo posljednji, negdje u pola pet ujutro...
Kako je
koncert počeo prethodnog dana u osam uveče, očekivalo se da ljudi
budu umorni...
Ne samo da ih je ostao veliki broj na stadionu, nego
smo do sedam ujutro zajedno pjevali... Svanuće smo dočekali na
bini... To je zbilja bilo veličanstveno.
Dogodilo se ono o čemu
svaki muzičar može samo sanjati.
Bio je to neki naš Vudstok. Takve
su stvari ljudi na Vudstoku doživjeli.
Na Gitarijadi je tako dobro
bilo da su nas zadržali i sljedećeg dana.
Svirali smo dva dana i
dogovorili se da ćemo se na sljedećoj ponovo vidjeti i družiti.
Drago mi je da ćemo ove godine ponovo tamo biti.
ĆAO: Šta si
ti radio, eto, od prošle gitarijade do danas?
LANGER: Bio
sam ponovo u Americi. Kratko sam bio na velikoj muzičkoj
konferenciji, na kojoj je bilo četiri stotine sastava, koji su
svirali u Ostinu, glavnom gradu Teksasa. Bio sam jedan od
dvanaestorice Evropljana...
Nikolaj Grahov je bio predstavnik iz
Sovjetskog Saveza, Martin Sarvaž direktor Udruženja muzičara
Slovačke iz Bratislave, a ja sam bio predstavnik ne Jugoslavije već
moje kompanije „East Europe Music”.
Bio je tamo i direktor
Berlinskog festivala... Bila je jedna Holanđanka, dva Francuza,
nekoliko Amerikanaca...
Trebali smo odgovoriti na pitanje kako će
Amerika radit sa novom Evropom. To je bila tema diskusije.
Ja sam
prije svega napao onog Rusa koji je držao predavanje da suradnja
između Rusije i Amerike mora biti bolja, da im Amerikanci moraju
poslati razne sastave...
Držao je nekakve, meni već poznate
propovjedi, kakve sam slušao nekih četrdesetak godina. Nisam se
sukobio s njim nego sam mu samo rekao da prestane da priča priče
koje sigurno ne zanimaju Amerikance.
Komunizam je, čovječe, iza
nas.
Ljepo sam ga zamolio da ne zamara te ljude, i da nam čita to
što su mu napisale njegove gazde u Moskvi. Ništa mi na to nije
odgovorio - bio je u komi. Na večeri sam mu rekao da bude tako dobar
i kad bude pisao izvještaj za KGB da me ne popljuje previše.
Nisu
to bili samo razgovori o muzici.
Objasnio sam im da imam njihovu
radnu vizu, broj socijalnog osiguranja i poreski sam obveznik
Amerike. Vjerovatno sam im zato bio interesantan.
To je
bila konferencija 25. trećeg, i ja sam im rekao da se bojim da neće
baš mnogo moći plasirat svoje muzičke proizvode niti u
Jugoslaviji, niti u istočnoj Evropi, jer će tu uskoro biti problem
kako doći do korice kruha. Malo će te ljude zanimati CD ili ne znam
što...
Na moju se stranu odmah stavio i Martin Sarvaž.
Koliko sam
bio u pravu svatko se može uvjeriti - sada smo malo, a uskoro ćemo
postati istinski tragači za koricom kruha.
Bilo je tu i
interesantnih diskusija, mada je direktor Berlinskog festivala,
također, pričao gluposti. Njegov me je stav podsetio na stav nekih
naših kritičara-pomodaraca. Ustvrdio je da rok muziku može
zamisliti samo na engleskom jeziku.
To je notorna glupost.
Odmah sam
to rekao direktoru Berlinskog festivala i još dodao da sam jako
ponosan da sam na svom maternjem jeziku snimio deset ili dvanest
albuma u Jugoslaviji i da je bitno ono što čovjek pjeva, a ne na
kom jeziku to čini.
Zbog toga sam dobio veliki aplauz, a direktor mi
je odmah dao svoju vizit kartu i pozvao me na Berlinski festival.
Izgleda da je mali mazohista. To je bilo u Americi.
ĆAO: I, kad si se vratio?
LANGER:
Nastavili smo turneju, koja je trajala čitavu godinu. Svirali smo i
u Makedoniji, a kad sam se vratio, otišli smo u Hercegovinu, u
Imotsku krajinu. To je bila izuzetna turneja. Bili smo u Čitluku, u
Imotskom...
Iznenađen sam da su ljudi u tim krajevima veliki
poznavaoci muzike „Atomskog skloništa”... Tu smo razbili još
jednu predrasudu... Govorilo se da u tom kraju nije baš lako
rokenrol svirati...
Međutim, to je izuzetna publika i fini ljudi
koji su nas zaista sjajno primili.
Sve to govori da smo mi ljudi puni
predrasuda, a ja ti kažem da su nas te predrasude i dovele dovde. Do
ovog rata. Do ispiranja mozga.
Neko će reći ako se ide svirat u
Srbiju - šta ideš svirat četnicima?
Ili ako se sivra u Imotskoj
krajini - šta ideš svirat ustašama?
To su notorne budalaštine.
Kad
bih tako mislio, onda bih ostao kod kuće, uopće se ne bih bavio
rokenrolom, nego bih vjerojatno bio tamo nekakav sindikalni idiot,
rukovodilac...
Dosta smo pjevali protiv rata
ĆAO: Hoćemo
li, uskoro, čuti nešto novo od „Atomaca”?
LANGER:
Pjesme smo započeli... S obzirom da ne sviramo tako često počeli
smo raditi na pjesmama. Album će se zvati „Snajper” - neće biti
pjesme o pucanju iz snajpera, ali će biti snajperska muzika...
Sad
živimo u vremenu snajpera i možemo svirati samo snajperski
rokenrol...
Nekad smo živjeli u vrijemenu horoskopa...
Mislim da je snajper
nešto najpodlije i najprljavije u ratu. Ja nikad nisam imao pušku u
ruci, ali dogodilo se da je u Dalju jedan moj dragi prijatelj poginuo
od snajpera.
Ova ploča će biti njemu posvećena.
Pjesme će biti
normalne, iz života. Neće to biti nikakva propovijed protiv rata.
Dosta smo pjevali protiv rata. Na nekakvih pet šest albuma.
Mi smo
počeli 1976. godine pjevati protiv rata, na vrijeme, onda kada je i
trebalo početi o tome mislit.
Biti će to album svojevrsni svjedok
ovog vrijemena. Vjerojatno ću pjevat i o ljubavi ali na jedan
drugačiji način. Sve je izmješano i sa mojim boravkom u Americi...
Grozan je kontrast kad se čovjek vrati iz zemlje koja je jedinica
mjere za slobodu i isitnsku demokraciju. Kad se vratim iz Amerike i
ovdje slušam priče o demokraciji, dođe mi da skočim u more i
isplivam par milja, da se ohladim.
ĆAO:
Verovatno je sad najčešće upotrebljavana i, može se reći,
omiljena reč u Hrvatskoj upravo nova demokracija.
LANGER: Ne
znam koja je omiljena riječ u Srbiji, jer ne slušam vijesti iz
Srbije, pa ti ne mogu odgovorit ravnom mjerom... (Smeh) Samo, u
Hrvatskoj se radi o mladoj, a ne novoj demokraciji. Naša demokracija
zaista je mlada, ima tek godinu i nešto.
Kad se radi o republici u
kojoj živim, reći ću ti da se dogodilo meni kosmopoliti da su me
natjerali da živim u kokošinjcu.
Njegov sam sastavni dio.
Davno sam
govorio o kokošinjcima i oni su
zbilja napravljeni.
Jugoslavija se raspala na kokošinjce i sad
vjerojatno moram i ja kukurikat kako drugi kukuriču.
Ne bih govorio da li je
demokracija u Hrvatskoj, u Srbiji...
Dovoljno je da kažem da je
Amerika zemlja demokracije. U nekoliko navrata sam živio i radio u
Americi i upoznao šta je to demokracija. Prava. Ne mogu je prostoru
u kojem živim prebacivat, reći će mi se ono što je istinito - to
je tek početak, pa rat je...
To je isto kao kad sastav počne
svirat. Onda kažu pa mladi su, pa ti, Bruno, sviraš već četvrt
stoljeća imaš iskustvo...
U ovom našem slučaju ja sam
Amerikanac, a ovi ostali početnici, ona mlada svirka. (Smeh)
Najtragičnije u svemu je što se dogodilo da je krv prolivena.
Rođen
sam odmah iza rata, 1949, i cijeli sam život slušao priče o
klanjima... Cijelo vrijeme mi se činilo da je to ružan san... Da
sam pojeo neka teška jela i predjela pa ih ne mogu svarit...
pomislim da ću se probuditi i da će sve to nestat.
A to je naša
stvarnost. To je jedan užas.
Ali, kao i u ljubavi, gdje je potrebno
dvoje, i ovde je trebalo dvoje. Možda i više. Za sad je dvoje, a
možda će to prerasti u još brojniji sukob.
Pretvorit se na kraju u
jedan bal vampira.
Bez žuči nema ništa
ĆAO: Kad smo
se prošli put videli, u neku ruku si se zalagao za legalizaciju droge
u Jugoslaviji, a sad se u toj istoj Jugoslaviji moramo zalagati za
legalizaciju življenja.
LANGER: Ja
sam se zalagao za legalizaciju marihuane. To priroda daje i nije
onakav bauk niti baba roga, kao što se misli. Protiv teških droga
sam i protiv one najgore ovisnosti. Pusti one koji su na heroinu,
kokainu...
Najgore se stvari čovjeku dogode kad postane ovisnik o
vlasti.
Priča se da će onaj ko uživa
heroin, vlastitu majku ubit.
A onaj ko je ovisnik o vlasti, još gora
će zlodjela učinit.
Više razmišljam o toj kategoriji ovisnika.
Onaj koji uzima heroin i kokain auto je agresivan. On samo sebi čini
zlo. A ovi ovisnici o vlasti čine zlo čitavoj planeti Zemlji.
Prema
tome za mene je benigniji narkoman koji uzima kokain. Njegovo je
demokratsko pravo da sebe uništi, na kraju krajeva, ako ćemo o
demokraciji govorit. Uostalom, svi smo mi socijalni i društveni
bolesnici.
ĆAO: Kad će
se „Snajper” pojaviti?
LANGER: Možda
se nikad neće ni pojaviti. Uskoro idemo u Ameriku. Tamo ćemo snimit
jedan album. Ne „Snajper”. U Americi postoje neke druge priče
koje pričamo. To je o drogi. Ja ne propagiram drogu. Ja sam protiv
droge.
Kad se jednog trenutka govorilo o legalizaciji marihuane bio
sam za to.
Sva trojica idemo tamo. Radit ćemo s našim pjevačem
Stivenom, s kojim već dvije godine radimo. Bio je i u Puli. Pričao
sam ti da sam tek na moru, kada sam ga opomenuo da se ne izlaže
mnogo suncu, prilično je pocrvenio, saznao da je čovek Indijanac.
Stiven živi u Atlanti i kad sam bio kod njega ispričao sam mu da
sam u jednom intervjuu ispričao da nisam znao da je Indijanac.
ĆAO: Reci mi
nešto o tom novom, američkom albumu.
LANGER: Na
tom albumu će biti i novih pjesama, ali i onih koje smo ranije
uradili. Imamo preko sto pjesama, pa zašto onda naprezat mozak?
Pojavljuju se novi tekstovi. Nisu prijevodi...
Sasvim su to nove
priče. Malo laganije nego ove, koje se ovdje pričaju.
Kod nas su
uvijek vrlo tvrde priče. Uvijek. Crno-bijele. Sa puno žuči. Bez žuči
nema ništa. Tamo su ljudi opušteniji, više su hali-gali.
ĆAO: Kako ti
je pošlo za rukom da, u Americi, snimaš album, kad mnogi ljudi to
ni ovde ne mogu da naprave?
LANGER: To je
dugogodišnja suradnja s našom firmom i dugogodišnji pokušaj da
se to napravi. I to što imamo šanse snimat, velika je stvar. Budimo
iskreni, u Americi desetak albuma dnevno izlazi...
Prema tome, svi
oni koji pričaju da će otić u Ameriku i srušit je na koljena,
obični su fantazeri, a njihove su priče totalno bez osnova.
Ujedno
ćemo ići na turneju i imamo izglede da budemo predgrupa poznatoj
svjetskoj grupi „Cheap Trick”. Velika je stvar biti nekoj svjetskoj grupi
predgrupa. To je velika čast.
ĆAO: Kako je
prošao „Criminal tango”, s obzirom da je nastao posle duže
pauze? Hajde jedno prozaično pitanje: da li ste počeli da živite
od muzike?
LANGER: U tom
je smislu album prošao kriminalno! Kako i sam naslov kaže. U
Jugoslaviji se od ploča dobija tek za jedno pošteno piće. Da ne
objašnjavam ja gdje ti novci odu, ali ću ti reći da se u Americi
dobije 50 procenata od ploče. Mi živimo od zraka.
ĆAO:
Pročitala sam da treba da se održi veliki mirovni koncert u Splitu,
ali ne znam da li je održan?
LANGER:
„Heroj herojin” se u Splitu nije održao, valjda je bilo teško
otić tamo. Dva puta su termini pomerani i više i ne znam kada će
se održati.
Međutim, početkom ovog mjeseca je u Puli bio veliki
koncert za mir. Kad već nismo imali filmski festival, imali smo u
Areni veliki koncert na koji je došlo petnaest tisuća ljudi - iz
cijele Istre su došli.
Od rokera smo bili mi, Aki Rahimovski, i
kolege iz zabavne muzike: Jasmin Stavros, Alen Slavica... Bio je
izuzetan posjet. Ljudi su se masovno odazvali. Tragično je što se
nije mnogo o tome čulo, jer valjda na ovim našim prostorima nitko
nije za mir. Svi smo za rat.
Što kaže jedan moj prijatelj,
književnik iz Zagreba „tragedija je i ordinarni kič danas
govoriti o ljubavi i miru”. Čovjek je u pravu.
Nedavno smo svirali
u Zagrebu. Prije mjesec dana. Koncert je bio izuzetan. Taj koncert se
zvao Glazbenici za mir.
To je jedino što još možemo raditi, jer
mislim da je čovjek s gitarom još uvijek jači od čovjeka s
puškom.
Ja stvarno nisam nikada držao pušku u ruci. Ja nisam
služio ni JNA i po nekim balkanskim pravilima nisam muško.
Rokenrol je bez granica
ĆAO: Niste
bili na Jutelovom koncertu za mir?
LANGER: Nismo
uspjeli doći, a nije nas nitko ni pozvao tamo.
Međutim, pozvali su
nas u Kragujevac, na koncert za mir.
Kad završimo s koncertima
nastaju problemi kako da se vratimo kući. Da idemo preko Mađarske?
Nije loša ideja vidjet zemlju koja nema more!
Vidiš, mi smo ljudi
koji se izlažu rizicima zbog profesije. Mi nismo ovdje u misiji
mira. Ja nikakve političke propovjedi ovdje ne držim. Mi smo,
koliko znam, prvi sastav koji iz Hrvatske dolazi u Srbiju.
To što
smo došli ovdje dokaz je da nemamo nikakve predrasude.
Ljudi misle
da ćeš, ako ideš u Srbiju, svirat bradonjama koji nose kokarde, a ovi koji iz
Srbije dođu u Hrvatsku, svirat će ustašama koji, opet, nose
nekakve svoje oznake.
To je van pameti!
Krajnje je vrijeme da
shvatimo da je rokenrol muzika onih ljudi koji ne poštivaju granice.
Rokenrol je bez granica.
Sad ću se vratiti na početak intervjua i
reć šta sam još u Americi kazao: ja sam Bruno Langer. Dolazim iz
Jugoslavije i mogu se pohvalit da pripadam generaciji onih rokera,
jer se time bavim dvadeset pet godina, koji su izbili prvu ciglu u
zidu.
Prvu ciglu ne u Berlinskom zidu, nego u zidu ljudske svijesti i
ljudske ukočenosti, koja ih je samo sputavala. Rokenrol je snaga
koja je ljude počela opuštat. Da nije bilo rokenrola ne bi se sve
te promjene na planeti Zemlji ni dogodile.
Generacija koja je izvjela
svjetsku revoluciju u istočnoj Evorpi, rasla je na Bitlsima i
Rolingstonsima. To su, brate, rokeri.
ĆAO: Neko će
pomisliti da su rokeri započeli i ovaj naš rat?!
LANGER: Ne.
Ovi koji vode ovaj naš rat nemaju veze s rokenrolom. Mislim da su to
ljudi koji su se odgajali na novokomponiranim pjesmama.
Na meksičkim
idiotskim pjesmama, na nekakvom grčkom melosu - poštujem ga kad ga
Grci izvode, ali poludim kad vidim ove mačo mene koji cvile nad
ženskom koja ih je ostavila...
Na takvoj vrsti muzike su odgojeni
ovi koji vode ovaj rat.
ĆAO: Znam da
nisi plašljiv čovek i da se, kad si polazio ovamo, ničeg nisi
uplašio, ali me interesuje da li su ljudi ovaj tvoj put komentarisali?
LANGER: Bilo
je različitih komentara. Lagao bih kad bih rekao da ih nije bilo.
Postoje, međutim, i ona ekstremna mišljenja da sam možda izdajica.
To je i jedna vrsta predrasuda da je sad izdaja otić i svirat u
Srbiju, koja, kako piše hrvatski tisak, ima pretenzije na hrvatsku
teritoriju.
Postoje i one ideje da će me ovdje možda neki četnik
zaklat.
Ja na sve to kažem da sam i ja sam ratnik. Ja ratujem svojom
gitarom. Ona je moje oružje. Svaki se ratnik izlaže raznoraznim
opasnostima i u vlastitoj kući, a i van kuće.
Drugo, živimo u
takvom vremenu, da ja ne mogu bit ni Miki Maus ni glista pa da se
zatvorim u kuću i čekam da dođu neka bolja vremena pa da opet mogu
pjevat protiv rata.
Ako sam cijeli život pjevao protiv rata, protiv
agresije, protiv ljudske gluposti, onda sad moram bit na terenu i
pjevat o tome.
Spremni smo otić svuda gdje nas pozovu. I tamo gdje
lete granate, mada vjerujem da ljudima tamo nije
baš previše do pjesme. Tamo je pitanje života i smrti...
Dok ovo
bude štampano možda će se sve pretvorit u bal vampira, pa ni ovo
što sad govorim neće možda imati smisla.
Stvari se toliko brzo
mjenjaju. Iz sata u sat. Toliki je negativni naboj uhvatio, jedno
totalno negativno ludilo...
Danas je teško i govoriti o tome. I ovo
što sad govorim hrabrost je! Došli smo u situaciju da je danas
hrabrost dati intervju srpskoj novini.
Kao što je hrabrost kad Srbin
da intervju hrvatskoj novini.
Svi Srbi i Crnogorci koji su se
pojavili u hrvatskim medijima izdajnici su! To su ona kriva
gledanja...
Jer opet su jednog dana, na ovim prostorima, narodi
osuđeni na suživot. Završiće i ovaj rat, i ratovi - ne znam koliko
će ih još bit...
Ali ne možemo se ograditi Berlinskim zidovima
koji će ići u beskraj svemira i da nećemo moći međusobno
komunicirat.
Najlakše bi bilo baciti se u nekakav zimski san i sve
ove strahote prespavat. Ja i ličim na jednog medu, pa mogu o tome
ozbiljno razmislit.
O ovoj situaciji jednostavno razmišljam. To su
obična, ljudska razmišljanja i nikakve veze nemaju s nekakvim
mirotvorskim profiterstvom.
Dolazak „Atomskog skloništa” u
Beograd nije nikakvo mirotvorsko profiterstvo. To je naš stav. To je
moj stav, da ne opterećujem druge iz grupe.
Mi nismo došli ni u
kakvu diplomatsku misiju. To prepuštam političarima, toj patološkoj
kategoriji ljudi.
ĆAO: Vidiš
li ti kraj svemu ovome? Hoćemo li zakopati te ratne sekire ili
ratovati do istrebljenja?
LANGER:
Odgovor na to tvoje pitanje zna samo dragi Bog. Teško je bilo šta
prognozirat, ali čovjek valjda treba da se nada. U Americi i onaj osuđen na smrt vjeruje da će
ga guverner u posljednjem času spasti od električne stolice, ili
ovdje Predsjedništvo.
Međutim, sada su naši političari mnoge poslali pred streljački
vod.
Znaš, kada bih ja znao odgovor na to tvoje pitanje, ne bih bio
u Beogradu, na koncertu, već bih bio član evropske trojke koja
posjećuje Jugoslaviju.
Čak bih im bio šef!
Ima Boga - odlučio je
da politički propadnem u drugom krugu. Kud bih se ja time bavio.
Bog
je rekao da je meni ipak mjesto u rokenrolu! Čekaj, mogu li ja tebe
na kraju nešto pitat? Mogu! OK. Kad ćete se osloboditi zvijezde
petokrake?
ĆAO: Odgovor na to pitanje, valjda,
zna samo dragi Bog!
Razgovarala: Gordana Zoranović, obrada: Yugopapir (Ćao, septembar 1991.)
Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)
