Milovan Ilić Minimaks, životna priča: Ne sećam se da je bilo ko sa estrade ikada ušao u moju kuću




Ponosan sam, kao što rekoh, i na svoju decu, ali i na prijatelje. Među njima ima i lekara, advokata, novinara, prodavača i pekara i onih koji prave ključeve. Divno se družimo i gotovo da se posle svakog viđenja s njima osećam kao da sam bio u sauni ili proveo u banji 15 dana. Ne sećam se da je neki pevač ili bilo ko sa estrade ikada ušao u moju kuću... Jer, posao je jedno, a privatnost drugo

Iako je u svojim čuvenim radio emisijama "Tup-tup" pesmom tvrdio da većega ludaka nema, Milovan Ilić, svojom najvećom vrlinom smatra to što je oduvek bio i ostao normalan. Za javnost, Minimaks je uvek spreman za viceve na sopstveni i tuđ račun, vrcav, pričljiv i duhovit, dok je privatno Milovan, kako sam tvrdi, dosadan. Na ekranu uvek u društvu zvezda, a u kući isključivo u društvu pekara, lekara, prodavača...

Ipak, ako ga pitate šta je po zanimanju, reći će književnik i novinar (s pravom jer je član Udruženja književnika Srbije, sa osam objavljenih knjiga i član Udruženja novinara), koji živi od voditeljskog posla.


Pola veka na privremenom radu



Rođen sam 5. novembra 1938. godine, dakle dosta davno, u znaku škorpije, što mi je posebno drago.

Jer, da mogu da biram horoskopski znak, opet bih izabrao škorpiju, koja je dosta nezgodna, ali čujem da ima i nekih dobrih osobina.

Svoj život bih mogao da ispričam i za sedam sati, ali i za sedam minuta, s obzirom na to da je dosta uzbudljiv i zanimljiv, ali bez nekih mnogo značajnih događaja.

Sve u svemu, živeo sam i živim normalno, što mislim i da je najveća stvar.

Ponašati se normalno, čak i u ovim okolnostima, za mene je najveća vrlina.

Trebalo je da se rodim u Kraljevu, jer su u tom gradu živeli moji roditelji.

Međutim, pošto u to vreme nije bio običaj da se deca rađaju u porodilištima nego u domaćinskim kućama, ja sam se rodio u selu Lipnica koje se nalazi na pola puta između Kraljeva i Kragujevca.

Po mom rođenju moji roditelji su se vratili u Kraljevo i tu smo živeli nekoliko godina.

Međutim, kad je počeo Drugi svetski rat, vratili smo se, naravno, na selo kod dede i babe.

Sećam se, pošto je moja porodica bila napredna iliti "crvena", imali smo titovku od čoje sa petokrakom, moj deda je morao da plati najmanju kaznu; pet metara drva, dakle po metar za svaki krak petokrake morao je da odnese na zborno mesto u Gružu.

Posle rata sam se s roditeljima preselio u Kragujevac.

Moja majka Dara je bila celog života domaćica, a otac Dragoljub radio je pre rata kao službenik u fabrici aviona, a posle rata bio direktor neke male firme.

Umro je prošle godine.

Uvek je živeo skromno. Bio mi je uzor kao veoma dobar i pošten čovek. Doživeo je dobrih 87 godina. Iza njega je ostala važeća vozačka dozvola, koju je koristio maltene do poslednjeg dana.


Skromno detinjstvo



A da, i osnovnu i srednju školu sam završio u Kragujevcu, tako da me Kragujevčani smatraju svojim, iako sam živeo malo i u Kraljevu, a najveći deo života u Beogradu.

Što se mene tiče, najviše se osećam kao Kragujevčanin na privremenom radu u Beogradu.

Za detinjstvo me uglavnom vezuju tužne uspomene. Bilo je to vreme bonova i tačkica za namirnice i odeću.

Nije bilo, naravno, ni gramofona, ni ploča, ni kaseta, ni magnetofona... Izlazilo je vrlo malo novina...

Oduvek sam obožavao da čitam novine i dan-danas mi je to manija. 

U detinjstvu mi nije bilo teško da od rane zore čekam da kupim jednu od dvadesetak "Politika" koliko je ukupno primeraka stizalo za ceo Kragujevac.

Eto, to je to, jedno skromno detinjstvo, ali ja za bolje nisam znao.

Najveći šok sam doživeo kao desetogodišnji dečak kad su mi se roditelji razveli.

Zaista sam se mnogo iznenadio kad mi je to otac saopštio.

- Zašto kad se nikad niste svađali? - pitao sam ga.

Odgovorio mi je da su oni pristojni ljudi i da su se svađali samo kad ja nisam bio prisutan.

Tako su me i oduševili, jer se ja i svi moji prijatelji svađamo uglavnom pred gostima i decom...

Stvarno sam bio šokiran njihovim razvodom, jer nikada nisam primetio da među njima postoje razmirice.

Svom ocu Dragoljubu bio sam jedino dete, a moja majka se kasnije ponovo udala i u tom braku rodila ćerku, a jednu devojčicu usvojila. Zbog toga smatram da imam i dve najrođenije sestre. Između ostalog i zato što sam odrastao s njima.

Očuh je u taj brak doveo i svoje dvoje dece, tako da nas je bilo dosta. Lep gest mog očuha je bio kad je majci predložio da usvoje devojčicu za koju su saznali iz novina:

- Ženo, kad imamo moju, tvoju i našu decu, zašto ne bismo uzeli i ovu napuštenu bebu iz niške bolnice?


Od lošeg đaka do književnika



Minimaks na karikaturi Paje Stankovića 
Ne, skoro nikada nisam bio dobar đak. Učio sam samo one predmete koji su mi se sviđali. Zaista sam pisao odlične sastave, tako da je to nagoveštavalo da ću postati novinar i književnik, što su danas moja glavna zanimanja.

A ovo što sam voditelj, to je isto kad bi neko ko je završio atomsku fiziku, a nema posla, vozio taksi. 

On nije taksista, već fizičar koga je nauka naterala da radi nešto drugo.

Iako sam član Udruženja književnika Srbije i član Udruženja novinara, uglavnom uz moje ime pišu TV lice.

To me se ne tiče, nek’ pišu šta hoće - samo da ne udaraju po glavi.

Sećam se, bez obzira na to što sam voleo srpski jezik kao predmet u gimnaziji, čitao sam uglavnom samo one pisce koji me zanimaju, a ne one koji su bili po programu.

I, naravno, toliko sam bio loš đak da sam završni razred gimnazije učio u Rači Kragujevačkoj, jer je tamo postojala jedna škola za sve problematične učenike iz raznih gradova.

Praktično sam već tada otišao od kuće.

Iako sam bio nestašan, uvek sam bio lepo vaspitano i lepo obučeno dete, zato što je moja majka imala zlatne ruke.

Od očevih starih odela mi je pravila divne sakoe, pantalone...

Znala je odlično i da plete.

Da, moji roditelji ne samo da su prikrivali to da su u lošim odnosima, već su skrivali od mene da imaju finansijskih problema, jer je za mene sve uvek moralo da ima.

Gledali su me kao malo vode na dlanu, valjda i zato što sam bio jedinac.

Jednom smo u školi imali dosta glupu anketu, ali dobro, takvih anketa uvek ima, kao što ima i glupih profesora, o tome kakvog smo materijalnog stanja.

Pošto sam bio ubeđen da smo mi bogati, tako sam i odgovorio. Zbog toga sam u kući dobio strašnu grdnju.

Inače, što se tiče batina, moj otac je bio veoma strog, znao je da me istuče, ali retko. Međutim, i te retke šamare sam pamtio, jer je otac bio veoma snažan, sa ogromnim šakama.

Od majke ne pamtim da sam dobio batine. Najgore mi je bilo iščekivanje. Kad bih napravio neku svinjariju, majka bi mi rekla:

- Ne znam, videćemo kad dođe otac šta će da ti radi?

I ta strepnja, dok on ne dođe s posla, bila mi je najgora.

A kad sam bio mali, a i nešto kasnije, bio sam vrlo mršav, čak neuhranjen - što se sad ne bi moglo reći.


Beograd - centar sveta



Po završetku gimnazije, te 1957. godine, došao sam u Beograd da studiram. Otišao sam pravo na Pozorišnu akademiju i, naravno, rekli su mi da nemam pojma, što sam kasnije koristio.

Naime, kad god mi neka devojka kojoj sam se udvarao kaže da glumim, ja odgovorim:

- Izvini, ali ja imam dokaz da to ne umem da radim! 

Beograd mi je bio nešto najlepše i najveće na svetu, jer nisam ni znao druge svetske gradove.

Zato sam imao strašnu želju da ostanem u Beogradu, da mi se ne desi da završim fakultet, pa da se vratim u provinciju.

Pošto sam propao na Akademiji, upisao sam Pravni fakultet, položio skoro celu prvu godinu i to je celo moje obrazovanje.

U međuvremenu sam slučajno počeo da se bavim humorom. 

Nisam ni sanjao da će to biti moje zanimanje.

"Politika" je u to vreme svake nedelje objavljivala po jednu humoresku za koje sam mislio da su vrlo neduhovite. Činilo mi se da mogu da ih napišem dva puta bolje, iako nisam mislio da sam nešto duhovit.

Pa, ni danas, ne mislim da sam zabavan, jer više volim da slušam nego da pričam.

I smatram da je to normalno: to vam je kao bokser koji se ne bije na ulici i gde god stigne - nego samo u ringu.

Tako sam i ja duhovit, ako sam uopšte duhovit, samo u nekoj emisiji ili na estradi.

Privatno često razočaram ljude, jer oni očekuju da sad ja "držim banku".

Ali, humor je samo malo talenta - a ostalo zanat.

Dobro, da se vratim na tu moju prvu humoresku. Bio sam dovoljno glup da je odmah odnesem u "Politiku" umesto u "Student" ili u neki manje poznat časopis, jer ko zna šta bi se desilo sa mnom da mi nekim čudom nisu tu humoresku objavili u "Politici".

Ne samo što su je objavili - nego dobijem i novac, otprilike pola sume koju sam dobijao mesečno od roditelja da bih živeo mesec dana u Beogradu i da bih se hranio u studentskoj menzi, a kupao u javnom kupatilu.


Mladost - ludost



Najedanput sam osetio da od pisanja može da se živi i da na taj način mogu da ostanem i u Beogradu. Jer, kao što rekoh, ježio sam se dosadnog života, recimo, referenta u kragujevačkoj "Zastavi", koga svakog dana posle rada u kući čeka debela žena s dvoje, troje dece i koji nedeljom pere "fiću" pred kućom...

A u Beogradu je bilo mnogo bioskopa, pozorišta, utakmica...

To je za mene bilo nešto izuzetno. Recimo, prvih dana mog beogradskog života maltene nisam ni spavao, jer sam smatrao da je šteta da tako gubim vreme.

Tako sam naravno zanemario fakultet, radeći vredno za mnoge časopise, imao sam mnogobrojne tezge i živeo bolje nego danas. To je jedini period u mom životu kad sam morao da otvorim i račun u banci, jer nisam znao gde da držim novac.

I već sa 22 godine sam se oženio.

Iz tog braka danas imam odraslog sina Igora koji ima 38 godina.

U ovom drugom braku imam i ćerku od 25 godina, koja se zove Ana i sina Vladimira od 22 godine.

Negde u to doba kad sam se prvi put oženio, zaposlio sam se u Radio Beogradu u kome sam i dan-danas na platnom spisku.

Rano sam se oženio baš zbog činjenice da su moji razvedeni, da sam malo živeo kod oca, malo kod majke, pa sam želeo da imam svoju porodicu.

Eto, sreo sam jednu dobru osobu, oženio se, dobio sina, živeo u tom braku 12 godina i razveo iz čista mira. Što kažu, mladost - ludost.

Zaista, sad kad bi me neko pitao zbog čega smo se rastali, ne bih znao da objasnim pravi razlog. Mislili smo da su svi drugi brakovi bolji.

Međutim, posle sam shvatio da su trzavice u brakovima normalna stvar, kao i da čovek mora da bude tolerantan i strpljiv.



Lična strast - putovanja



U tom nekom periodu života najzanimljiviji događaj je bio kad sam postao Minimaks, zahvaljujući istoimenoj radijskoj emisiji. To je bilo 1967. godine i tako me je narod uz ime Milovan Ilić prozvao Minimaks.

Inače, ime te emisije je nastalo po sloganu "Minimum govora, maksimum muzike".

To je mojim roditeljima, naročito majci, bilo drago, ali joj ipak nisam ispunio dve najveće želje: da se učlanim u Komunističku partiju i da završim fakultet.

Fakultete po svoj prilici neće završiti nijedno od moje troje dece, ali dobro, meni je najvažnije da su postali dobri i lepo vaspitani ljudi.

Zahvaljujući svom poslu, kao i svojoj drugoj ženi koja je radila kao stjuardesa, uspeo sam da zadovoljim svoju ličnu strast za putovanjima. I zbog toga sam veoma srećan.

Ponosan sam, kao što rekoh, i na svoju decu, ali i na prijatelje. Među njima ima i lekara, advokata, novinara, prodavača i pekara i onih koji prave ključeve.

Divno se družimo i gotovo da se posle svakog viđenja s njima osećam kao da sam bio u sauni ili proveo u banji 15 dana. 

Ne sećam se da je neki pevač ili bilo ko sa estrade ikada ušao u moju kuću... Jer, posao je jedno, a privatnost drugo.


Šale i na sopstveni račun



Što se tiče slave, ona je donekle lepa, ali ponekad ne prija, naročito kad krenu tračevi. Evo, najnoviji koji sam čuo o sebi jeste da sam s Lepom Brenom pobegao u Ameriku, što je van pameti.

Drugo, ljudi često misle da poznate ličnosti žive drugačije od ostalih.

Tako se, na primer, iznenade kad me nedeljom vide na pijaci kako isto kao i oni vučem džak krompira.

Ali, to je sasvim normalno i čini mi se da je dobro što ja za sve ove godine nisam poverovao da sam nešto posebno.

Sećam se da sam još u gimnaziji napisao da bih najviše voleo da postanem normalan i pošten covek, jer je takvih najmanje.

Istovremeno, to znači da ja u stvari volim da se ističem time što se ne ističem.

Možda u tome i leži tajna uspeha mojih emisija.

Jer, ja se ne pravim ni pametniji ni lepši nego što jesam.

Niti pričam viceve na neki majstorski način.

Ispričam neki vic i kažem na kraju da bolje ni drugačije ne znam i ljudi to sa simpatijom prihvate, naročito ako umete da pravite šale na sopstveni račun. To vam ujedno daje za pravo da se šalite i na tuđ račun.

Zabeležila: Nada Torlak, obrada: Yugopapir (Huper, jun 1999.)





Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)