Poverljivi izveštaj lista Eva i Adam o ljubavnom i društvenom životu niške omladine (1972)




Između šest i deset časova uveče mladi se okupljaju u Voždovoj ulici da "otkruže svoje". Devojčice šetajući ruku pod ruku i pokazuju svoje nove suknjice i majice. Momci stoje sa strane, puše i dobacuju. Kažu da je jedan stranac, koji se slučajno zatekao na korzou, upitao kakve su to - demonstracije

Odlazak u Niš može da znači susret sa srdačnim sagovornicima, ali i srljanje u ne baš bezazlenu avanturu. Tu se dešavaju divne mladalačke ljubavi - Goga i Dragan, Sanja i Roki, Lela i Miki - ali i brutalna seksualna iživljavanja nad kakvom obmanutom gimnazijalkom. U Nišu se često može sresti oko ponoći devojka u nekom lokalu, ali i devojka koja u po bela dana obezglavljeno hita iz škole da bi čamila u kućnom zatvoru. Tu možete čuti najozbiljnija razmišljanja mladih parova o seksualnosti, ali i za gotovo iščezlu veneričnu boset - stidne vaši. 

U Nišu se, konačno, proizvode najkomplikovaniji elektronski uređaji, ali on i dalje ostaje, kako nam ne bez gorčina rekoše, "seljačka varoš".

Sociolozi, i ne samo oni, dali bi prilično jednostavno objašnjenje za ovakva vrenja: Niš se razvio u jedan od najjačih industrijskih centara u Srbiji ispred vremena, mnogo brže nego što su ljudi sposobni da se na to naviknu.

Njegove šarene svetlosti svakodnevno opscenarski privlače ljude iz najrazličitijih, često zaostalih socijalnih sredina i najrazličitijeg socijalnog porekla.

U trci za dinarom, niko ne nalazi ni volje ni vremena da im pomogne da se priberu.

Sukobi sa sredinom i sa samim sobom su neminovni.

U ovom tekstu pokušaćemo da, barem delimično, odgovorimo kako se u svemu ovome snalazi niška mladost.

Razgovarajući s niškim mladićima i devojkama, najčešće smo nastojali da otkrijemo da li će se, i po čemu, jednog dana, kad sve padne na njihova pleća, javiti u njima ona draga "žal za mladost".

Iskazi naših sagovornika daju prilično porazan mozaik: zbunjenost, gubitak ravnoteže, blaga neurotičnost.

Dragana će se sećati svojih dvadesetih godina po dobrim drugovima, mada bi, zbog nekoliko promašaja, imala ne jedan razlog da svoju mladost zaboravi, Aca (26) je za seks, ima devojku i sve mu je lepo.

Sanja (23) će više pamtiti zaječarsku nego nišku mladost, jer je "društvo u Zaječaru organizovanije".

Roki (23) misli da će jednog dana svojoj deci lagati o svojoj mladosti.

Goga (15) i Dragan (20) smatraju da su razgovori o niškoj mladosti - cinizam.


Hodočašće u besmisao



Devetnaestogodišnja Lela nalazi da je za devojku važno da ima dobrog mladića, ali da "ima još more uslova za tu mladost". Nije nam rekla na koje uslove misli. Dodala je samo da se mladi Niša "guše između onoga što žele i što im se pruža".

I zaista: kad devojka upita mladića "Kuda ćemo večeras?", ovaj ostaje zbunjen pred gotovo nerešivom zagonetkom.

Jer, u Nišu jedva da postoji mesto gde bi mladež mogla da se oseti bezbrižnom i - mladom.

Tri bioskopa sa pet, mahom loših, programa, pozorište, tri disko-kluba četvrtkom, subotom i nedeljom, parkovi na Čairu, Bubnju, Tvrđavi ... to je sve što Niš nudi svojoj mladosti.

Nema više čak ni žureva, tih starih, dobrih, a zlobno izvikanih inicijativa pojedinaca.

Situacija bi bila svakako manje crna kad bi niški momci i devojke mogli da se odluče barem za jedno od nabrojanih mesta.

Jer, gde god da ste, u Nišu nikada ne možete biti sigurni da li vas vreba oko kakvog siledžije iz mračnog kuta diskoteke, ili obližnjeg žbuna, i neće li vas ščepati neka gruba ruka.

Tako mladost prolazi u seljakanju s jednog na drugo mesto, u traganju za mirnim kutkom i autentičnom slobodom.

Uzalud smo u nekoliko zvaničnih institucija pokušavali da čujemo šta tišti nišku mladež.

To nisu znali da nam kažu čak ni u omladinskom listu "68". Pregledali smo i tri poslednja broja, ali osim jedne zabeleške o korzou nismo pronašli ništa što je govorilo o mladosti između dva popodne i ponoći.

Nikog, izgleda, ne interesuje šta mladi rade sa tim vremenom i koliko su zadovoljni kako im ono prolazi.

Sticajem okolnosti, naš boravak u Nišu poklopio se sa gitarijadom u Domu mladih.

Pre no što smo otišli tamo, imali smo utisak da ćemo prisustvovati zaista nesvakidašnjoj zabavi. Međutim, taj prvi susret sa niškom zabavom bio je gotovo porazan.

Jednostavno, nismo mogli da se priberemo: da li se nalazimo u gradu u kojem ima oko 60.000 mladih ili na - seoskoj igranci?

Jer, i ogromna sumorna sala, koja je delovala prazno mada je bila puna, i pojačala koja su na mahove toliko brujala da su prigušivala muziku, i tuča stolicama ... neodoljivo su podsećali na ono drugo.

No, pravo iznenađenje je tek sledilo.

Dragana nam je rekla da za dvadeset godina, koliko živi u Nišu, nije prisustvovala lepšoj zabavi.

Raspoloženje posetilaca nije mnogo odudaralo od ove ocene.

Miroslav Stamenković, programer Doma mladih, gleda na gitarijadu kao na jedan od najznačajnijih uspeha u radu Doma. To je bilo prvi put, reče nam, da se u Nišu na jednom mestu okupi četiri hiljade mladih i da odu - zadovoljni.

Oduševljenje naših sagovornika shvatili smo tek kada smo videli koliko skromnim sredstvima raspolaže niška omladina i koliko je truda potrebno da bi se u Nišu organizovalo bilo šta.

Pravo ogledalo zabave niške mladeži kudikamo je crnje no što to zaslužuje bilo koja mladost.

Između šest i deset časova uveče mladi se okupljaju u Voždovoj ulici da "otkruže svoje".

Devojčice šetajući ruku pod ruku i pokazuju svoje nove suknjice i majice. Momci stoje sa strane, puše i dobacuju.

Kažu da je jedan stranac, koji se slučajno zatekao na korzou, upitao kakve su to - demonstracije.

Nakon korzoa, jedni odlaze kućama, drugi u letnju baštu hotela "Park" da, uz pivo ili tonik, uživaju u školovanom glasu i izveštačenim dražima "erotske senzacije", razgolićene pevačice Radike Luka.


Afirmacija na stranputici



Ne usamljeni kao što se misli, nesporazumi mladih sa sredinom i samim sobom, pogibeljna prepoštenost u njima samima, ima naročito u Nišu, još tragičniji vid od onoga o kojem smo do sada govorili.

Reč je o momcima koji su se ko zna kada i ko zna gde okliznuli i kojima niko nije pružio ruku da ustanu. Sami nisu imali ni volje ni hrabrosti da nakon toga pođu - uspravno.

U Nišu ih zovu "klaviristima" i "robijašima". Oni provociraju, uhode parove, pljačkaju, premlaćuju, ponižavaju, priređuju grupna silovanja, rasteruju posetioce disko-klubova i igranki.

Mrze svakoga ko nešto radi.

Sve što ima izgleda da uspe za njih je veliki izazov da to zatru u korenu. I to im često polazi za rukom, mada se na svim javnim mestima mogu videti barem dva milicionera s toki-vokijima u rukama.

Naš reporter je boravio u Nišu četiri dana. To vreme je bilo više nego dovoljno da bi se našao oči u oči sa izgrednicima. 

Dok je sedeo u hotelu "Park" i razgovarao sa maločas pomenutom pevačicom o garderobi koju bi trebalo da obuče za snimanje njenog programa, prišao mu je otmeno obučen mladić i, nimalo u skladu sa svojim izgledom, zgrabio ga za ruku i odvukao u WC da bi mu objasnio kako novinari treba da rade svoj posao.

Sutradan se taj isti mladić radovao kao malo dete što je uspeo da zaplaši jednog člana "Korni grupe", koji se tih dana zatekao u Nišu.


Oaza mira



Jedno od osnovnih načela sociologije zločina je da zločinci najbolje govore o zdravlju sredine u kojoj deluju. Mi ovome ne bismo imali šta da dodamo.

Možda bi o tom načelu trebalo da razmisli i Socijalistički savez koji doveden u mat poziciju, predlaže mesnim zajednicama samozaštitu građana od siledžija.

Jedini mirni kutak niški mladići i devojke mogu da nađu u disko-klubu "Kridens". Dobra muzika, birani posetioci i srdačna atmosfera čine od ove diskoteke pravu oazu ljubavi i mira.

Pa ipak, te večeri u klubu bilo je svega osamdesetak posetilaca. Znači ti to da mladi Niša nisu zainteresovarii za disko-klubove?

Nipošto.

Oni nisu ništa manje podložni ovom fenomenu našeg vremena od mladih iz drugih gradova.

Jednostavno, Dom mladih, u čijim prostorijama radi diskoteka, bije zao glas.

Osnovan pre nešto više od godinu dana, veoma brzo je postao najomiljenije sastajalište - izgrednika. Pre nekoliko meseci na čelo Doma došla je nova uprava, rešena da pošto-poto Dom mladih postane ono što mu dolikuje i povrati poverenje omladine.

Osnovani su književni i karate-klub, folklorna sekcija, održavaju se kursevi za manekene i popularna predavanja iz najrazličitijih oblasti.

Zadivljujuća je volja i entuzijazam Dragane, Mikija, Vidoja, Dugog, Miroslava, da pomenemo samo neke, da u zaista oskudnim stambenim i tehničkim uslovima stvore prijatan kutak i dobru zabavu.

Jer, dužnost mladića okupljenih oko "Kridensa" ne svodi se samo na nabavku novih ploča, snimanje sa radija i stvaranje štamunga. Oni su i fizički radnici, i električari, i čuvari javnog reda.

Najnovija niška diskoteka privremeno se smešta u večernje sate u prostorije omladinskog bifea.

Disk-džokeji odnose kafanske stolove i donose kožne sofe kojima improvizuju lože, povezuju rashodovane uređaje Radio-Beograda neizolovanim žicama, postavljaju zvučnike (jedan na kaljavu peć, drugi na ormar).

Rasvetu prostorije, visokog stropa kao u crkvi, čine dva raskošna lustera.

U jednom je plava sijalica, u drugom obična. 

Jedan momak dvadesetak minuta uporno pokušava da ovu poslednju zastre plavim krep-papirom.

Konačno pronalazi jednu crvenu sijalicu i osvetljenje je već sasvim "disko".

Za lajt-šou služi jedan prepotopski dija-projektor.

A kad Miki u jedanaest pusti poslednju ploču i poželi posetiocima laku noć, uređaji se ponovo rasklapaju i raznose vlasnicima.

Diskoteka "Kridens" je zatvorenog tipa.

Sekretarica kluba prodaje ulaznice samo onima u koje ima poverenja. Kraj nje je na ulazu sedeo jedan milicionar. Pa ipak je u više navrata bila izložena maltretiranju od strane nepoželjnih posetilaca. Posao nimalo zahvalan i nimalo lak.

Disko-klub "Kridens" je položio prve ispite.

Njegovi posetioci mogu da se, za pet dinara (časopis Eva i Adam je koštao tri dinara - op. Y. ), osećaju triput nedeljno po tri i po časa u najmanju ruku bezbrižno.

Voleli bismo da nismo u pravu kad mislimo da će jednog dana, za mesec, za godinu, "bunker" kojim uprava Doma mladih brani posetioce od siledžija ipak biti "provaljen".

Jer, takav "bunker" je pre stimulans za izgrednike da ga "razbiju", nego razlog da odustanu.

No, kad je već mladima prepušteno da se sami nose sa njima, ne vidimo da postoji drugi način da se obezbedi koliko toliko trajan mir.


Glavom na seks



U Nišu ima mnogo parova. Najčešće se mogu videti na klupama u parku kraj Nišave.

A kad padne prvi mrak, oni koji su zakasnili za neku od klupa redaju se uz drveće.

Bio dan ili noć, bilo da se nalaze u parku, disko-klubu ili kafani, parovi se ne ustručavaju da budu nežni.

Isto tako, u bilo kom društvu da se nađete, ne morate da se plašite da vam ne izleti štogod kočijaško.

Niko vas neće smatrati nepristojnim. Devojke prihvataju i prave najsmelije šale na seksualne teme.

Reklo bi se da niška mladost, barem kad se nađu dvoje telom uz telo, živi evropskim tempom i po evropskim standardima. Međutim, nije tako.

Vidoje smatra da je mladež Niša nepripremljena "naletela glavom na seks".

Posledice tog stravičnog sudara su dvolični seksualni moral, polne bolesti, abortusi.

Miki misli da u Nišu seksualne revolucije i nema:

- Postoje samo čedni seksualni bukači. 

Dragana prezire 99 odsto lažnih niških devica kojima je bar hiljadu puta "došao do opne" i bez snebivanja izjavljuje da nije nevina.

Zatečena novim, niška mladost je jednostavno ostala zbunjena.

"Roditelji od dece prave invalide", rekla nam je jedna studentkinja.

Ni sa jednom od desetak devojaka sa koliko smo razgovarali majka nije uspostavila u onolikoj meri intiman odnos u kolikoj je potrebno za razvitak mlade ličnosti bez frustracija.

Sve se svodi na "Ovo smeš, ovo ne smeš!" i na "Nemoj" i "Neću".

Jaz između očeva i kćerki još je veći: ne smeju čak ni da im spomenu da imaju mladića.

Pokušali smo da od naših sagovornica saznamo kako bi se ponašale njihove majke kad bi se jednog dana pojavile pred njima s vanbračnim detetom na rukama.

Samo jedna pretpostavlja da bi njena majka bila razumna i da bi se preselili u drugi grad "gde ih niko ne poznaje".

Ostale bi u jednom takvom odsudnom trenutku bile prepuštene same sebi.

Mladići, uz nekoliko izuzetaka, u sličnoj situaciji ne bi ništa bolje prošli.

Kontracepcija je jedina neželjena tema za razgovor. Mladići i devojke ili izbegavaju svaki odgovor, ili smatraju da su sredstva za sprečavanje začeća štetna (?!)

Pouzdaju se u "moć kontrolisanja", a kad pažnja popusti, devojka završava na ginekološkom stolu.

U Nišu se, rekoše, nam, godišnje izvrši "mali milion abortusa". I pored najbolje volje, nismo u mogućnosti da saopštimo precizniji podatak.

Upravnica ginekološkog odeljenja niške Bolnice tražila je pismena pitanja - četiri dana unapred.

Ovakva situacija manje zbunjuje kad se zna da u gradu sa blizu dvesta hiljada stanovnika nema ni bračnog, ni predbračnog savetovališta.

A protiv prirode ne mogu ni strah od roditelja, ni strah od začeća, ni strah od polnih bolesti, ni nepoverenje u ginekologe.

Devojke zaboravljaju da se "čuvaju" kad vole. I stupaju, u očima javnosti, u armiju "lakih" devojaka. "Poštene" ostaju jedino one koje večito balansiraju na žici između želja i besmislenih obzira.

Uostalom, u Nišu je sve u jarkim kontrastima. Sredine kao da nema.

Napisao i snimio: Miloš Pavičić, obrada: Yugopapir (Eva i Adam, jun 1972.)




Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)