Gdje je Toma Bebić, tu je i gužva: Sad je slobodni umjetnik, nema šefa nad glavom - i piše... (1971)




Ima uru vrimena da ti pokušavam reći zbog čega je danas moj veliki dan a ti me svako malo prekineš i odvučeš na druge teme. Evo ovako: znaš i sam da skladba "Nije gotovo kad je gotovo nego je gotovo kad ja rečen da je gotovo" - odnosno "Oya noya" - nije naišla na razumijevanje žirija na ovogodišnjem Splitskom festivalu... 

Ako ikad bude sniman film o Lunu kralju ponoći, i o njegovu vjernu drugu mornaru Samuelu Macphersonu (u kojeg su šake kao maljevi, kosa neukrotiva, a lice preplanulo i išarano borama), o ta dva popularna junaka iz krimića Frederica Ashtona, predlažem režiseru da ulogu plahovitog Macphersona povjeri Tomi Bebiću, nadarenom koliko i osebujnom splitskom skladatelju zabavne glazbe.

Toma ne zazire od gužvi. U svijet šou-biznisa uletio je s "Neverom" uzvitlavši buru na "Splitu 70".

Saslušavši na probi tu skladbu Tome Bebića, popularni Sergio Endrigo posegnuo je za partiturom i zagledao se u note - a onda uzviknuo:

- Htio bih upoznati autora ove bezobrazno jednostavne, a vrlo prihvatljive i neobične pjesme!

Do danas Toma Bebić nije mnogo skladao, ali je svaki put kada bi lansirao neku svoju pjesmu izazvao najkontraverznija mišljenja i ocjene o svome djelu.

Bio sam neki dan s njime u Splitu.

Jesen blaga, sunčana. Na Bačvicama je bilo kupača, a na "Hajdukovu" igralištu igrala se prijateljska utakmica sa sinjskim "Junakom". 

Toma je sjedio sam iza južnog gola. Pod rukom je imao gramofonsku ploču. 

Mahnuo mi je na pozdrav i kad sam mu prišao zatreperila je ona njegova kuštrava kosa a između brkova i neuredne brade razvukla su se usta u osmijeh:

- Kume moj - rekao mi je, a oči su mu iskrile srećom - danas mi je veliki dan. - Znaš, ja sam ti zadovoljan kad imam kruha za jelo. Svašta sam bio u životu: mornar, strojar, muzičar, aktivni vojnik, policajac, hoću reći supovac, nastavnik, službenik, novinar.

Sad sam slobodni umjetnik. Nemam šefa nad glavom i pišem.

Pišem prozu i poeziju, volim aforizme. Pišem i glazbu iako su mi na tom polju najmanje ambicije.

Ali ipak uspjehu se radujem onako kako to ja znam, od srca.

Kad već pišem glazbu, volim i da imam uspjeha.

Vjeruj, ne zbog novca.

Probio sam se s nekoliko stvari, ali one su drukčije od skladbi mojih kolega skladatelja. Nisu stereotipne...

- Nisi ni ti stereotipan - prekinuo sam Tomin monolog. - Samo, je li uvijek dobro biti drukčiji od drugih?

- Evo potvrde da nisam promašio u zabavnoj glazbi... - reče mi.

Pokazao je ploču koju je tog dana u preporučenom pismu primio od pariške filijale "Philipsa":

- Moje skladbe postaju popularne poslije festivala, kad se slušatelji sviknu na njih. Lani "Nevera" nije bogzna kako prošla kod publike, a poslije se često izvodila na radio stanicama...

- Imao si neke gužve zbog "Nevere"; na nekom koncertu?

- Ma, jest, u Splitu su mi neki "prijatelji" doveli na koncert nekog pijanca, nekog Ivu, i kad sam na kraju pjesme uzviknuo:

"Čuješ li me, Ive?"

...on mi je odgovorio: "Čujem te, Toma!"

Umjesto da mi publika plješće, počela se smijati i to me naljutilo pa sam odmah reagirao:

"Tovare jedan, ne čuješ ti mene jer slušaš kako trava raste ..."

Toma je na trenutak ušutio kao da razmišlja što bi rekao, a onda je bacivši pogled na ploču uzviknuo:

- Slušaj, kume, hoćeš li me više pustit da ti kažem nešto o ovoj ploči ili neš? Ima uru vrimena da ti pokušavam reći zbog čega je danas moj veliki dan a ti me svako malo prekineš i odvučeš na druge teme ...


Kad odjednom, stiže poštar...



Evo ovako: znaš i sam da skladba "Nije gotovo kad je gotovo nego je gotovo kad ja rečen da je gotovo" - odnosno "Oya noya" - nije naišla na razumijevanje žirija na ovogodišnjem Splitskom festivalu. 

Neki "stručnjaci" su se skandalizirali što sam ja na pozornicu izveo onaj moj ansambl koji je udarao žlicama i svim mogućim sličnim rekvizitima, i koji je onako oyanoyaški pratio moj promukli glas. 

Nisam ušao u finale. 

Tucca, brazilska pjevačica, koja je istu pjesmu pjevala u drugoj verziji, i njezin menedžer tješili su me obećavajući mi da će moja skladba imati uspjeha u inozemstvu. 

Čak su me uvjeravali da će biti snimljena na ploču. 

Ja sam im tada rekao da mi je jedino stalo da izdam neku ploču u Francuskoj jer cijenim francusku glazbu. 

Zaboravio sam već to obećanje poučen iskustvom s našim producentima koji nikako da mi snime singl-ploču. 

Kad odjednom, danas mi je poštar donio ploču i na njoj "Oya-noyu".

- Iz Francuske?

- Nego što! Izdala ju je edicija Claudea Pascala u seriji "Parade couleurs". Francuski prepjev obavio je Pierre Bilat, a skladbu izvodi mladi ali perspektivni Cesar

Snimka je izvrsna iako smatram da aranžer Jacques Denjean nije postigao onu punoću zvuka koju su postigli Ante Cetinić i "Delfini"

Francuzi su "skinuli" aranžman s naše ploče. 

No već to što su nas Francuzi kopirali priznanje je našoj zabavnoj glazbi i zato sam sretan. 

Sretan sam zbog svih mojih prijatelja koji su radili na toj skladbi i pomagali mi. 

Eto, kume, to sam ti hito reći. 

Htio sam ti se pohvaliti, a sad kad sam to učinio, molim te da uzmeš ovu ploču i da je odneseš uredniku Franu Potočnjaku i "babiloncima" Šiljku, Zmazeku ili Silobrčiću (voditeljima popularne emisije "Mali noćni razgovori" - op. Y.), pa neka se vrti i na prvom i na drugom programu Radio-Zagreba. 

Hoćeš li mi to učiniti?

- Hoću, Toma ...

- Hvala, i evo ti ruka.

Prodrmao sam mu ručetinu, a kad se okrenuo zapazio sam da se u hodu gega kao mornar. Širokih ramena i duge neukrotive kose. Pravi Sam Macpherson...

Napisao: Mladen Ivanišević, obrada: Yugopapir (Plavi vjesnik, novembar 1971.)



Podržite Yugopapir na društvenim mrežama :-)